SVJETOVI INTIMNIH EGZILIJA






SVJETOVI INTIMNIH EGZILIJA

Zoran Hercigonja


 Kratak roman



I. POGLAVLJE

Na obali opustošena grada,
već vjekovima kidam karike lanaca.
Probijam se kroz bure i mećave,
uspinjem se uz jaku struju vodopada,
lomim krila  vjetrenjačama,
otimam se iz naručja krvožednih sirena.
Sunce je već odavno zašlo nad samrtnom posteljom
moga daha.
Na obali nekdanjeg grada, zasadio sam
suhi cvijetak nade da raste na spaljenome tlu,
da živi i umire i posljednjim dahom zuri u zvijezde,
gdje nekoć bio je njegov dom.



Tata mene je strah!-kliknuo je glasić preko telefona dok je požudno promatrao rasporak svilene bluze i dvije porculanske dojke u kupeu ispred sebe.
Činilo se kako su te dvije oble i nabrekle dojke samo dodatak krajoliku na izdisaju i izmaku snaga.
-Tata bojim se tog ispita.- rekao je tanahni glasić.
-Pa to je ispit kao i svaki drugi.- izdahnuo je nestrpljivo.
-Vježbali smo jučer cijeli dan. Zašto praviš probleme tamo gdje ih ne treba?-
-Ali tata, to je matematika.- ponovno se začuo čaroban glasić iz plastične kutijice.
-Joj milo moje.  Samo se nemoj ustrtariti na ispitu i sve će biti dobro.-
Bio je svijestan da je fraza „sve će biti dobro“ postala toliko otrcani i izglodani primjerak  koji ponavljamo u trenucima kada nemamo ništa drugo, kada ne  znamo  što više  reći, a opet ta ista fraza pruža naizgled utjehu u uznemirenosti bića.  Uvijek ju koriste u ljubavnim filmovima za naglašavanje melodramatičnosti prizora i ustoličenja neke lažne i trenutne sigurnosti, kao oslonac, kao sila teža obrnuto proporcionalna svim silama težama što zemaljskim, što kozmičkim, što ljudskim. Sada ta ista fraza služi za gašenje požara  uznemirenog duha.
-Gle ne mogu sad razgovarati. Znaš da sam na putu. Riješi onako kako smo jučer rješavali i neće biti problema.-
-Dobro tata. A kada se vidimo?-
-Pa rekli smo danas poslije škole. Imam iznenađenje za mamu i tebe.-
Hihot i smijeh djevojčice probudio je majčinski instinkt žene nasuprot njemu i natjerao joj rumenilo u obraze.
Prije svega, trudio se umiriti svoje dijete svejedno svijestan da će to iznenađenje trajati kao i sva iznenađenja: tek trenutak kozmičkog vremena dok ga ne proguta dim jalovosti i banalnosti svijeta ljudi.
-Dobro dušice. Vidimo se onda nakon škole. Znaš gdje trebaš otići nakon škole?-upitao je zabrinuto.
-Znam tata. Moram uhvatiti vlak i doći na brodogradilište.- rekao je tanahni glasić.
-Dobro dušo. I kako smo dogovorili. Nemoj razgovarati s nepoznatima na vlaku.Može?-
-Dobro tata.-
-Ajde lijepo se provedi u školi i sretno na ispitu. Volim te.-rekao je gotovo mehanički poput  robota uhodanog u svakodnevnu rutinu. Jednostavno svakome treba znati uputiti prigodnu frazu koja će mu se učiniti kao dobronamjerna briga za njega samoga.  I on je znao da se čovjeka možeš jedino riješiti ako mu serviraš osjećaj sigurnosti, odnosno kada kažeš ono što on želi čuti.
Krajolik je umirao u otrovu melankolije i zadahu jeseni. Priroda nakon klimatskog armagedona uobičajenog za ovo doba godine, iščezavala je u ekranu prozorskog stakla kupea. Sivi prizori prirode i utihnula naselja pod tamno smeđim krovovima obraslim mahovinom, bljeskali su i nestajali  u pokretnoj traci  gibanja vlaka.
Žena nasuprot  njemu smiješila se.  Rumeni obrazi prijateljski su  sjali.
-To je bila vaša djevojčica?- upitala je razdraganim glasom.
-Da.- potvrdio je zamišljeno kriomice buljeći u njezin rasporak na bluzi.
-Jako je nesigurna. Boji se  škole i ispita. Uvijek je uhvati neka tjeskoba.-
-Tako to zna biti s djecom- rekla je.
-Uvijek se boje, žele biti s roditeljima. Vjerojatno se tako osjećaju sigurno.-
-Vi isto imate djecu?- upitao je teškom mukom podižuć pogled s grudi na njezine oči.
-Muž i ja pokušavamo imati djecu već nekoliko godina, ali bez uspjeha.-
-Žao mi je.- rekao je iako nije doista mislio tako.
Obitelj, djeca; to je ono što Sartre naziva paklom. Pomislio je. Pakao, to su drugi ljudi. Mnogo ljudi nije spremno podnijeti žrtvu radi obiteljskog života. Te žrtve ne obuhvaćaju samo financije i beskonačno doživotno financiranje djeteta nego i potpuni gubitak osobne udobnosti, bezbrižnosti i uživanja sve privlačnijih i raznolikijih mogućnosti. Dijete je zatvorena zamka. Naivno uvjerena da su djeca radost i da je svijet još uvijek primamljivo vrelo udobnog i sretnog života, žena ispred njega nije prestala tupiti o tome koliko želi djecu.
-Vi niste imali takvih problema?-
-Ne. Nisam. Ja sam... Naše dijete je bilo neplanirano. Ne neželjeno nego neplanirano.- opravdavao se.
-Teško je baš isplanirati trenutak kada ćemo imati djecu. Prije bih rekla da se to dogodi nekako sasvim spontano.-
 Kako je prešao s nabreklih dojki na plave staklene oči te žene, sve više mu se činilo da je ili glupa ili toliko drogirana da ne zna što govori.  Htio joj je proturječiti i kontrirati njezinim tvrdnjama, ali u svakom muškarcu pred lijepom ženom proradi onaj iskonski nagon: nagon za reprodukciju.  Ukratko želio ju je povaliti. Znao je da za takav korak treba vremena i strpljenja.  Zavođenje je poput lova. Žrtvi se trebaš pažljivo i iznimno tiho prišuljati, a onda nahrupiti kao gladan lav ili razjareni bik. Strpljenja. Tješio se.
-Potpuno ste u pravu. Teško je isplanirati trenutak u kojem ćeš kreirati život. Sve to nekako dođe baš kako ste rekli spontano.-
Poneki bljesak svjetlosti koji se uspješno probio kroz oblake, obasjao je bijelo lice i crnu kosu. Tek u tom trenutku vidio je s kakvom ga je ljepoticom Bog blagoslovio. Kupe je potpuno prazan, a vlak u pokretu briše svaki osjećaj krivnje ili grižnje savjesti. Privlačila ga je gusta crna kosa, gusta kao šumska mahovina i crna poput vraninog krila. No obli obrazi i isto tako oble dojke sramežljivo skrivene ispod rasporka bluze, činili su se i više nego primamljivima. Vjerojatno joj je u genetici sva ta oblost i mekoća.  Vjerojatno  lice, dojke i guza imaju istu kodnu osnovu. Pomislio je.
-U koji razred ide vaša djevojčica?- upita razdragano.
-Sada će biti četvrti razred, mislim.- otegnuo je.
-Uvijek je tako plaha i nesigurna?-
-Da. Više-manje. Kod kuće je sasvim u redu, ali u školi ju hvata neka tjeskoba. Bili smo kod psihologa, ali nalaz i dijagnoza, činili su se sasvim u redu. Psiholog je pretpostavio da je to sve zbog mojeg posla.-
-A čime se bavite?- upita oprezno bojeći se da ne pošalje pogrešnu poruku.
-Ja sam trgovački putnik. Bavim se prodajom jahti za bogataše.-
-Pa mislila sam da se taj posao može odraditi fiksno na jednom mjestu.-
-Da. U pravu ste. To je bilo tako sve do sada dok nije nahrupila recesija. Sada sam postao terenski radnik i tako lobiram gdje god se pruža kakva prilika.-
Bilo mu je iskreno mučno govoriti o svojem poslu pred nepoznatom ženom. Radije okrene na temu svojeg djeteta. Mlade ženke bez potomstva, uvijek padaju na temu djeteta.
-Vjerojatno zbog mojeg čestog izbivanja moja mala pati. A što se može.- zaključi.
-Ja bih isto voljela imati kćerku. Iako bih bila zadovoljna da uopće mogu zatrudnjeti i imati dijete, ali kada bih mogla birati najradije bih imala kćer. Sigurno je lijepo imati curicu?- upita razdragano.
Preko tanke bluze bradavice dojki, nabubrile su i probijale. Poželio ih je dodirnuti i okrenuti u nekom smjeru kao kotačiće prastarih radio aparata na elektronske cijevi dok tražiš pravu stanicu. Koliko su samo ti prastari predmeti bili erotični i perverzni. Pomisli. Danas toga nema. Sve je samo tipka ili zaslon osjetljiv na dodir kojeg uopće  pod prstima i ne osjetiš.
-Čudno je to znate.-
-Što to?- upita pomalo uplašeno.
- Pa to kako smo mi ljudi drski i bahati.Koliko smo samo arogantni prema prirodi. Želimo kontrolirati baš sve, svaki kod uzvišene prirode i kozmosa.  Kada možemo imati djecu i rađati ih, onda taj prirodni impuls i spremnost tijela  gušimo raznim  kontracepcijama. No kada očajnički želimo ponovno imati djecu, a po nekom prirodnom zakonu nam nije dozvoljeno, onda pokušavamo sve samo da bismo tijelo učinili sposobnim za reprodukciju.-
Ženi nasuprot njemu orose se oči i proguta prazni gutljaj gorčine i istine.
Put se učini dug, beskonačan,  kao da nema kraja, kao da vlak putuje u nedogled. A vrijeme je bilo isto takvo, dugo i beskonačno, čemerno i monotono kao vječnost.  Okolina je oko njega postajala sve siromašnija, sve sami krš i gole klisure. Otvorio je kofer  na koljenima. Odsjaj crvene najlonske fascikle, obojio je prozor kupea u crveno, a  krajolik isto tako obojen u crveno, izgledao je kao dolina pokolja. U prozoru je vidio sasvim jasno svoje lice, lice izmučenog pokajnika koji žudi za prolaznim užicima, ali i za vječnošću trenutka.

Iz kofera mu ispadne bijeli papirić smotan u lik broda nalik minijaturnom Titaniku.
Žena ispred njega  podigne papirni ukras.
-To je origami. To ste vi napravili?- upita nježnim glasom.
-Ne to je izradila moja kći.- rekao je izvlačeći crvenu fasciklu.
-To su radili u školi pa je  cijeli stan zatrpala raznim papirićima i predmetima od papira.-
-Ovaj brodić je poseban.-
-Zašto poseban?- upitao je.
-Pa s ove strane ima nacrtano srce. Pogledajte.-
Podigla se sa sjedala i zakoračila prema njemu. Sklapajući kofer, bio je uvjeren da na tom papirnatom brodiću nije bilo ničega.  Nekako mu se činilo kao da je ta draga, bujna gospođa sama nacrtala to srce.  Osjetio je njezin dah na licu.  Brodić od papira uzeo je tek tako.
Poljubio joj je ruku.  Samo je šutjela i proždirala pogledom intenzitetom jednakim  intenzitetu nagona bogomoljke koja proždire svojeg ljubavnika. Počela je plaziti po njemu.  Ispod tanke bluze val topline zapuhnuo ga je.  Poželio ju je povaliti, ali nekako nije bio sretan s takvim dobitkom.  Iako ju fizički nije odbijao, u mislima je bio negdje drugdje. Žena je bila očajna. Sve ovo je činila samo zbog jednog jeftinog cilja: da se uspješno reproducira u potomka koji joj vlastiti, legalni supružnik i partner nije mogao darovati.
Odgurnuo ju je od sebe i  iskočio iz kupea na hodnik. Zapalio je cigaretu i otvorio prozor vlaka.  Nije mogao vjerovati kakav je prokleti sretnik. Toliku sreću imaju samo pojedini u ovom terariju. Obitelj, stan, primjerene i dostatne mogućnosti, poslovni uspjesi, bonusi na plaću i onda  žene koje padaju na neki čudan šarm. Sve to ga je gušilo. Odbijajući dimove cigarete motrio je  spaljen obzor distancirano s  osjećajem gnušanja.
Nekom život rodi sunce, nekom život rađa mrak. Čudna je ta magija koja jednima  uzme sve, a drugima daje sve. Razmišljao je tako uživajući svaki daleki zeleni pitomi kutak zemaljske pustolovine.   Dao se u šetnju. Na gotovo svakom koraku ubirao je  djetelinu sreće (djetelinu s četiri lista). Razočaran, trgao je po lisitić namjerno pretvarajući sreću u serijske sudbine nesretnika.  Ali nesreća ga nije htjela. Prezirao je svetost svoje pojave. Želio je biti kao i drugi ljudi, nesretni i  slomljeni. No rođen je pod sretnom zvijezdom. Katkada bi volio znati kako je to dotaknuti dno, osjetiti starenje i propadanje.  Bijela sreća se lijepila uz njega kao muhe na ljepak. 
Nesretan u utrobi  te utopijske praznine, odluči baciti se u prvu močvaru. Nadvio se nad kalom i blatom.  Tijelo je drhtalo u sladostrasnom orgazmu.  Uspaljeno nakostriješen, žudio je da se izvalja po blatu kao svinja. Mislima je potpuno bio priljubljen uz blato. No iz daljine u galopu je trčao bijeli vuk.  Obuzme ga ljudski strah i nemoć. Potrči u ruci stiščući komadićke izgužvane djeteline. Vuk ga je dostizao.  Istovremeno je bio okupan u znoju zadovoljstva i straha. Po prvi puta se osjetio ugroženo pred egzistencijalnom prijetnjom.
I sladak zrak je na trenutak postao slan. Približio se obali mora.  Zadihan vuk, zaustavi se i sjedne nasuprot njemu. Nije režao; samo je ravnodušno gledao prema njemu.  Obrisavši znoj s čela, preklinjao je.
-Molim te! Nemoj me ubiti!-
 Očajnički je prebirao riječima.
-Ako si gladan, evo mogu odsjeći ruku ili dlan! Samo me ostavi na životu.-
Vuk je dubokim očima sreće samo gledao. Nije to bio bilo kakav vuk, već njegova na trenutak odbjegla bijela sreća.Potjerao ga je daleko od kala močvara i blata.
Tada je shvatio.
-Zaostao sam na toj ogavnoj livadi života, lišen tmine i kaljuže kala. Ostavljen u inkubatoru i dalje ću samo pratiti život i nimalo živjeti. Život nikada na dnu, uvijek odbijen od nesreće i sjete. Život kakav zaslužujem imati!?-
Iscijedio je cigaretu i zapalio novu. Pogled preko stakla kupea na ženu u  zgrčenom položaju stida, podsjetio ga je ujedno i na davnu povijest prije nego ga je ugrabila bijela sreća i nakanila ga ne više puštati.  
Svakoj njegovoj ubranoj djetelini s četiri lista, otkidao je po jedan list  i cerio se kao budala. Pljuvao mu je u lice kada bi kući donosio petice, a za jedinice bi ga nazivao bitangom,  marvom predviđajući  budućnost u čišćenju štale.
-Jedino za što si podoban jest čišćenje štale.- zlim mu je pogledom tepao dok ga je  silio jesti trule šljive prije izlaska s Monikom. 
Želio je da se usere pred mladom damom kao grlica, jer po njegovom stručnom mišljenju  i procjeni on nije bio sposoban  pojebati curu.
Natjerao ga je da nalakira nokte u crveno. To je bila boja pičkice kao što je on sam. A onda je  trebao poput prave muškarčine velikim šnajderskim škarama strugati lak s noktiju. Smijao se kao kreten i komentirao njegove pokrete sa škarama.
–Pedantni su to pokreti male kuje.- govorio bi.
 Živio  je s njime jako dugo, sâm ulovljen u mrežu  životinje koja ga je prezirala jer je  dobro znala da nikada njegov sin neće izrasti u monstruma, seljačinu kao što je on, njegov otac iskon i početak. Uglavnom u njemu je gledao neprijatelja. Znao je da će ga se teško otarasiti. Zbog čega je sve to radio? Nikad nije doznao. Je li to zbog zabave ili te otrovne ljudske potrebe da napakosti drugom ljudskom biću ili je to prijezir prema samome sebi; nikada nije dobio odgovor.
Znao je sa sigurnošću da kobre  ponekad požderu vlastitu djecu.  To je naučio na dokumentarcu o životinjskim vrstama s pet godina dok je on u ludilu ispucavao olovo iz zračnice u mačke i susjedove pse.
Nije mu dao jesti puno puta. Nije mogao podnijeti da ijedan dio njega živi izvan njega samoga. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je star, propao i oronuo jarac. Došlo je vrijeme progona.
Tog dana rekao je svoje što je imao.  Rekao je nešto u stilu.
-Moglo je biti drugačije. Mogao sam te jednostavno utopiti kad si kmečao. Ali nisam. Bio sam dobar otac i ostavio te na životu.-
Onesvijestio ga je komadom neobrađenog drva. Pomokrio se po njemu u znak protesta i muškog pozdrava, a onda ga svega zalio  benzinom.  Zapalio je istu ovakvu cigaretu s okusom mentola i rekao:
-Hastsa la vista baby. Bilo je dosta sranja-
Od tog trenutka,  više se nije mogao otarasiti bijele sreće.
Vratio se u kupe.
-Oprostite na onom maloprije.- rekao sjevši do te žene.
-Ne. Vi oprostite meni. Malo sam prenaglila.- briznula je u plač.
-Već dugo pokušavam  zatrudnjeti, ali moj muž...-i tu zastane rečenica.
Obgrlio ju je pijetlovski ponosnim pokretom  krila.  Tješio ju je riječima i šapatom. Buljila je u crvenu fasciklu i bijeli origami brodić od papira. Brodić je plovio krvavim morem  fascikla. Bjelina na krvavoj površini vode podsjećala ga je na  bijele plahte na kojima je spustio krv svoje tada nevine žene.  Krv žene na bijeloj plahti bijele sreće koja ga prati u stopu. Prokleto sam sretan. Pomisli.    
-Mojem mužu ne bi smetalo ako biste vi...- zastajkivala je u govoru.
Bojala se moralnih prepreki do kojih njemu uopće nije bilo stalo. Nije mario  što će i gdje će tko reći. Bijela sreća će učiniti svoje.
-Što ste željeli reći?- prođe joj rukom kroz kosu.
-Željela sam vas pitati prije nego sam onako nahrupila.-
-Nemojte si zbog toga prebacivati. Ponekad u očaju učinimo nešto zbog čega kasnije žalimo.-
-Da bila sam očajna.  I još uvijek sam očajna.-
Plave, orošene  oči, mijenjale su ton pod svjetlošću i sivilom dana. Kao dva odijeljena mora čiji se valovi sudaraju i pritom mijenjaju boju; tako su izgledale njezine oči. Kada bi okrenula oči prema njemu, imao je osjećaj kao da ga bode ravno u izdajničko srce. Plime i oseke odnosile su i donosile  želju u plamenom pogledu te očajne žene.
-Ja volim svojeg muža gospodine.- uspravi se i iščupa iz zagrljaja.
-Nisam u to ni sumnjao.- kaže s namjerom da potvrdi izjavu žene koja će mu možda dati, ako odigra dobru frazu uz malu pomoć bijele sreće.
-Nemojte misliti da sam neka drolja. Ovo radim iz očajničke želje da dobijem dijete.  Želim to dijete pod svaku cijenu. Moj muž je impotentan i ne možemo imati dijete. Život bez djeteta nije život.-
Prisjetio se svoje nesigurne kćerke od maloprije, njezinog glasića koji je zvao upomoć.  No to su bile pretjerane formulacije za njega. Nije pretendirao pretjerivati. Sve je shvaćao kao obavezu, programiranu svakodnevicu koja ima svoje zadatke, atribute, objekte i tako dalje.

Nitko ga nije mogao uvjeriti u suprotno. Terarij u kojem je zarobljen, nije ništa drugo  nego mjesto gdje se sve podrazumijeva. Kada se sve počinje podrazumijevati, onda čovjeka više nema. Čovjek se gubi u svijetu podrazumijevanja. Podrazumijeva se da kao  suprug moram voljeti ženu iako je s vremenskim odmakom više ne volim, da moram raditi kompromise iako mi je puna kapa njezinih prijateljica,  majke i drugih mudrih savjetodavnih fizičkih prežderanih i pretilih ženskih institucija, da moram izgubiti privatnost i sve što sam ikada imao zbog podrazumijevanja.
- Ženo ti si luda. -Poželio je reći.
Kako je moguće da čovjek može biti toliko  podjarmljen obmanom da srlja u propast. Žena do njega činila mu se na trenutke kao lutka na baterije koja mora izvršiti svoj zadatak u okvirima otkucavanja biološkog sata. Iako bi je najradije žestoko napunio sjemenom kako to rade bikovi bretonskim kravama,  odbijala ga je pomisao da  stvori novo biće u lancima podrazumijevanja, novu osobu osuđenu na programiranu sudbinu. Nije se želio osjećati krivim.
-Inače moj muž ne bi imao ništa protiv toga da s vama zanesem.- kriomice ga je pogledavala.
-On zna za moje aktivnosti i spreman je podnijeti takvu žrtvu. Rekao mi je da nađem nekoga pouzdanog i zdravog.-
-A vi ste odabrali baš mene?- rekao je posprdno.
-Kako znate da sam ja pouzdan? Možda sam neki serijski ubojica.- kaže.
-Ne vjerujem u to.-
-Zašto? Zar se moja fizionomija ne bi mogla protumačiti kao kriminalna ili perverzna?-
Sjela je bliže njemu i nježnim pokretom ruke uhvatila ga za dlan.
-Ali vi imate dijete i prema  tome znam da ste dobra osoba.-
-Znate to jer se to jednostavno podrazumijeva je li tako? Ili postoje neki drugi razlozi?-

Na trenutke ga je hvatala jeza od riječi koje je izgovarao. Iako mu je primarna želja bila povaliti takvu ženu, neki dio njega bunio se protiv toga. U uobičajenim okolnostima takvu ljepoticu oblih obraza, grudi i bokova, bio bi prcao samo tako. Ali sada je postojala neka prepreka iako ne moralno osnovana prepreka.
-Znam to jer ste tako lijepo razgovarali s kćeri, a opet ona vas cijeni jer inače ne bi od svih mogućih oblika origamija napravila baš brod, nešto što je vama važno.-
Zvučala je vrlo uvjerljivo. Ali opet u njegovim očima, ona je samo bila živina iz postojećeg terarija kojeg je obuzela klimatska dekadencija. Očajna žena počela se umiljavati. Zjenice su se širile u krupnim očima bretonske krave s jednom jedinom željom.
Bojala se priznati očito. Krupne plave oči razmaknutih zjenica  uporno su ponavljale:
- Molim te, napuni me ti jebeni jebaču sa spolnom rafiniranošću magarca. Od tvojeg bi golemog spolovila koje strši iz hlača i sjedalo kupea doživjelo orgazam samo od toga što sjediš na njemu i trljaš se o njega. Molim te napuni me! Napuni me....-
-A tko mi garantira da jednog dana nećete pokucati na moja vrata?- upita žestoko.
Uspravila se zbunjena neočekivanim pitanjem.
-Pa ne znam vašu adresu, a ni mjesto boravka. Nisam vas to ni upitala jer mi nije važno.-
-A što ako bi jednog dana vaše dijete željelo saznati istinu i potražiti biološkog oca? Što biste mu rekli. To je bio neki usputni prolaznik iz  kupea vlaka. Drago moje mama ti se jebala sa svakakvim usputnim ološem iz vlaka. I onda dijete krene u očajničku potragu za ocem, a vi mu kažete da mu je otac trgovački putnik i evo pakla.-
Ni sam ne zna što ga je snašlo. Tijelo želi gnječiti tijelo ove sirotice, ali sam taj čovjek  budi u sebi neki uspavali intenzitet antisreće. Želi potisnuti bijelu sreću i uvaljati je u močvarno blato.  Prelak ulov. Pomisli. O tome se radi. Zato jedan dio mene ne želi obrlatiti tu ženu. Prizna samome sebi.
-Ja vam garantiram da se to neće nikad dogoditi. Ako me blagoslovite djetetom, nikada vas neću gnjaviti. Odmah ću zaboraviti na to tko ste i tko ste bili. Ja sam očajna žena gospodine i želim samo dijete, prokleto dijete! Zar previše tražim!?-
Legla je u svom očaju na njega. Težina njezina tijela, prikliještila je  njegovo spolovilo. Mislio je da će prsnuti. Oblije ga znoj. Žena se skidala i čvrstim stiskom ruku trljala mu lice o svoje vrele dojke. Crveni krugovi  oko bradavica na bijelim dojkama svijetlili su kao stražnji farovi štop svjetala na autobusu. Onemoćao je na trenutak, ali na pravom mjestu, bio je dovoljno tvrd.
Silovito ga je zajašila na sjedalu i ponavljala refren promjenjivim  intenzitetima glasa koji je ovisio o jačini  podražaja njene maternice.
  -Blagoslovljen dobri čovječe! Bog će platiti...-
Imao je osjećaj kao da joj probija maternicu i  ulazi u vitalne organe.  Nimalo nije marila za bol; samo je očajnički htjela imati dijete i uigrati se u nametnutu ulogu zemaljskog imaginarija.
Približavao se taj trenutak. Bilo je samo pitanje djelića vremena kada će zasaditi sjeme svojeg cvijeta u njoj. Želi li on doista to? Pitao se. Što će mu još jedno živuće gmižuće iskustvo u terariju.  Već jedno takvo iskustvo ima koje mora voljeti svim srcem, iako bi je nekada najradije utopio u wc školjki. Još koja godina i počet će me mrziti i proklinjati svoje postojanje, a ja ću biti dežurni krivac. Razmišljao je u trenucima između orgazama. Krajolik je jecao u mrtvilu i sivilu.  Vlak je prolazio  kroz pašnjake nad kojima su letjele vrane u potrazi za strvinama. Ne! Ne želim se osjećati krivim. Čvrsto odluči.
-Ne želim se osjećati krivim!! Čuješ me!- vikne glasno i zbaci ženu sa sebe na nasuprotno sjedalo kupea.
Stajao je ukrućena penisa nad tom ženom kao grčka statua enormnih genitalija  koja je nijema i u čudu promatrala kako iz goleme anakonde pljušti slap sjemene tekućine. Izlijevao je esenciju svoje biti na crveni najlonski fascikl pored bijelog papirnatog brodića. Brodić je potonuo.
-Oprosti, ali ja to ne mogu.- pomirljivim glasom  rekao je ženi dok je gladio penis i spremao ga u natrag u hlače.
Kupio je stvari po kupeu i  i bez pozdrava iskočio u hodnik. Zazvonio je mobitel.
-Da.- javio se veoma grubo i nervozno.
-Dragi. Zvao je ravnatelj  škole i kaže da se danas nešto loše dogodilo i da nema nastave.-
-Što se dogodilo loše?- upita preznojen od prethodnog pražnjenja.
-Nije htio o detaljima, nije me htio uzrujavati, ali kaže da će djeca danas ranije doći kućama zbog evo neplanirane situacije. Samo sam te htjela zamoliti da nekako dočekaš našu malu ako je moguće.-
-Rekao sam joj ujutro da se vidimo kod brodogradilišta nakon škole.- kaže oštro.
-Znam da imamo dogovor za danas, ali što će raditi cijeli dan do tada?- upita zabrinuto.
-Jebi ga! Ne znam. Nek otiđe negdje sa svojim prijateljicama. Ima džeparac.-
-Ne brini! Sve će biti dobro.-
I prekine liniju.
  
-Mama bojim se.- začuo se slab glasić razočaranja djevojčice dok je ona uživala u pahuljastom dodiru usana po vratu. Masirale su je nježno i požudno ispunjavajući  svaku poru kože tragovima sline.
Depresivna soba u polumraku i lomnom zidu, nisu je smeli. Doduše sama je birala depresivna mjesta u koja nitko nije zalazio. Tako se osjećala sigurno i zaštićeno. Tapete su se na nekim mjestima gulile, a tamo gdje nisu, posivjele su od prljavštine i vlage.  Svjetlo je samo mračilo. Jedini luksuz ove sobice bio je balkon s pogledom na sunce za sunčanih dana ako imaš sreće.
-Dušice nemaš se čega bojati.- rekla je zabrinuta žena svojoj uspješnoj reprodukciji.
Nježni ljubavnik ogrnut u crno mišičavo tijelo, lizao je ostatak tijela žene potpuno prepuštene snazi stiska rasplodnog bika.
-Mama pišem test iz matematike. Bojim se da neću moći...-
Prekine je grubim gotovo zapovjedničkim glasom.
-Jučer smo radile matematiku i sve je bilo u redu. Samo se trebaš smiriti i koncentrirati na test.
Površno je upijala kćerine riječi dok je zaljubljeno sanjarila o muškarcu s kojim je maloprije doživjela nevjerojatno iskustvo. Još je uvijek osjećala testosteronsku otopinu na koži koja joj je pobuđivala pohotu. U vrelom naručju, čvrsto ju je stiskalo živo sjećanje na čovjeka koji je svakodnevno oslobađa onog što jest: zarobljenica u ulozi majke, supruge i sakate i hrome nesretnice. Otrla je znoj s lica i dvaput duboko udahnula.
-Slušaj. Najprije dobro pročitaj zadatak i ispiši iz zadatka sve veličine. Zatim pogledaj formulu i usporedi što imaš, a što je nepoznato. Nakon toga postavi jednadžbu i riješi do kraja.-
Golemi tip od metar i osamdeset četiri, nastavljao je putovanje jezikom po njenom tijelu. Spustio se sve do nogu. Trknula ga je rukom i grimasom dala znak: ne noge. Otkad je doživjela prometnu nesreću i ozlijedila kralješnicu, nije osjećala noge. U desnoj je osjećala samo podražaj na toplo, a lijeva je bila potpuno beskorisna.   Pokorni ljubavnik, stavio je glavu na njen trbuh.

-Dobro mama.- nesigurno drhtavim glasićem rekla je djevojčica.
-Znaš gdje trebaš doći nakon škole?- upitala je.
-Znam mama. Moram na vlak i do brodogradilišta.-
-Tako je dušice. Tamo ćemo te tata i ja čekati. Tata kaže da ima neko iznenađenje za nas. Zasigurno nešto lijepo.-
-Mama. Volim te.-
-I ja tebe dušo.-
Bacila je mobitel na noćni ormarić.
-Prokleta djeca.- srdito dobaci.
Pljusnula je ljubavnika po licu.
-Što si stao? Zašto te plaćam?-
-Oprostite gospođo.- rekao je podignuvši glavu s njezinog trbuha.
-Gori si nego dijete. Ne trebam kmezave jadnike sklone sažalijevanju.-
Otkako je završila u kolicima, svijet je postao drugačiji. Svi su postali nježniji i ljubazniji u dnevnom ophođenju s njom. Više nije osjećala noge. Više nije čvrsto stajala na zemlji. Svi su je držali  na dlanu kao da je od stakla. Pogotovo njezin zakoniti suprug.
-Isti si ko' onaj moj kreten. Kmezav kreten koji se boji pojebati ženu u strahu da je ne ošteti. Nemaš više što oštetiti kada mi je kralješnica sjebana. A znaš zašto?-
Kliještima od lijeve ruke, uhvatila je ljubavnika za lice.
-Znaš zašto mi je kralješnica sjebana?-
-Ne znam gospođo.-
-Kralješnicu mi je sjebalo ono malo derište dok sam ju po ledu i snijegu vozila na balet. Da nije bilo nje danas bih hodala uspravno, a ne bih bila osuđena njuškati tuđe guzice.-

Udarila je crnog ljubavnika po guzici. U očima joj je  plamtjela strast. Govorila mu je očima:
-Ubodi me najjače što možeš; želim se ponovno osjećati kao žena. -
Otkako nije osjećala noge, željela je brutalnim ubadanjem snažnog crnog pastuha s golemim penisom i trenjem tog spolovila po samoj  dijafragmi osjetiti da ponovno ima noge. Bol je bila užitak.
-Poznajem tvoj miris, okus tvojih usana: ponosnih i manje ponosnih. Poznajem  svaki tvoj pokret i uzdah i pozu i otkucaj srca tog zamamnog crnog tijela, slanoću suza, jetki miris znoja i okus sperme. A nemam pojma ni tko si ni što si. Tisuću puta bolji od mojeg muža-
Povukla ga je na sebe. Zajašio ju je kao bivol i nije prestao ubadati i ubadati. Iako je naplaćivao svoje usluge i trudio se zaraditi novce, zaljubljeno je izvršavao svoje dužnosti prema toj ženi.  Ona nije bila jedna od onih nad kojima je mehanički bez osjećaja odradio posao. Ova žena je imala nešto u sebi.
Uživala je u svakom trzaju njegovog tijela. Iako hroma i sakata, znala je da je i dalje privlačna  muškarcu dokle god posjeduje funkcionalan instrumentarij za postizanje muškarčeva užitka. Zato je birala samo obdarene koji bi joj omogućili krajnji užitak orgazma. Isprobala ih je mnogo, ali ovaj je bio nešto više od tijela.
-Čekaj čekaj.- uzviknula je najedanput.
-Što boli te?- upitao je ljubavnik u strahu da je nije ozlijedio.
-Uspori malo i polako ga i duboko ubaci.-zapovijedila je.
Slušao je njezine naredbe slijepo. Kao i mnogi sažalio se nad tom ženom i želio je ugoditi njezinim željama.
-A sad me digni  na sebe i tako završi.-
Golemi crni ljubavnik,  podigao ju je u naručje kao kakvu dvanaestogodišnju djevojčicu.  Činio je sve kako je tražila. A bila je iznimno zahtjevna. Svjesno ga je zatvarala u svoj svijet. U plafon je odbijala dah oduševljenja.
-Svrši... Svrši u mene.- zapovijedila je.


Ljubavnik se malo dvoumio pridržavajući njene beživotne noge.
-Ne boj se sterilna sam.-
Još otkako je rodila djevojčicu carskim rezom, podvezala je jajnike. Više nije mogla zatrudnjeti; više nije htjela zatrudnjeti. Barem ne u ovome svijetu. Ispunio ju je mlazom sjemena. Osjetila je pri svakom pokretu penisa i završnih trzaja  kako sjeme teče i slijeva se žljebovima u njenu guzicu.
-Spusti me na krevet  i obriši.-
Crni ljubavnik bespogovorno je izvršio njenu zapovijed. Ležala je u ekstazi na krevetu raširenih nogu.  Osjećala se kao ispareno jezero naglo ispunjeno bujicom vode. Na trenutak je pomislila kako joj se vraća snaga u noge. Bilo je blesavo pomisliti  da će ponovno prohodati. Desna noga je plamtjela zakašnjelim žarom orgazma.
-Odličan si!- dobacila je ljubavniku, a potom uključila radio.
Mračna prostorija ispunjavala se zvukom smooth jazza. Zapušila je cigaretu.
-Koliko te već dugo angažiram za ovakve  procedure?-
-Ima već jedno vrijeme gospođo. – odgovara ljubavnik hladeći se na otvorenim vratima balkona.
Ukrućeni penis još uvijek nije jenjavao.
-Vidiš za to sam ja zaslužna.-  i usmjeri vrh goruće cigarete u smjeru ljubavnikova spolovila.
Cerekala se kao luda. Ljubavnik je samo šutio glumeći pristojnost za iznos koji mu je isplaćivala.
-Od mene ti se ne spušta. Vidiš takva sam ti ja. Takni me samo jedanput i više nikad nećeš imati problema  s potencijom.-
-Nego ima li još jadnica kojima pružaš usluge?- upita ironično.
-Ima gospođo, ali ja ih ne bih zvao jadnicama.-

-Dobro onda droljetinama koje varaju svoje muževe. Može tako?-
-Gospođo...-
-Prestani me više tako nazivati. Viđamo se skoro pa godinu dana. Glupo je! Zovi me recimo draga. Da to bi bilo prihvatljivije. Štima?-
-Da gos...draga.-
Osjećala se nadmoćno nad muškarcem kojeg je mogla kontrolirati.  Novci su moćna stvar za jadnike koji ih nemaju, a žele ih zaraditi. Pomislila je.  Samo mašeš njima kao crvenom krpom biku  pred nosom i da vidiš kad krenu. Ljubavnik je gledao zrake stropne svjetiljke po njenom tijelu. Izgledala je kao svaka druga žena bez ikakvih falingi. Otpuhivala je dim visoko do stropa utopljena u misli o minulom događaju.
-Što misliš kakvo mi iznenađenje priprema moj muž?-
-Oprostite, ali to pitanje je malo preosobno i intimno.- ustručavao se reći, ali je izgovorio- draga.-
-Preosobno i intimno.- kaže paleći iduću cigaretu.
-Ma nemoj mi reći. A dok me natežeš ko životinja i mrcvariš moje tijelo onda to nije preosobno i intimno?-
-Dobro. Kako želite draga.-
-Ne znam kakvo je to iznenađenje.- odgovori kratko.
-Joj stvarno si glup. Čak bi i moja desetogodišnja kći mogla prije tebe zaključiti. Unajmit će jahtu da se provozamo.- razočarano i podrugljivo klikne.
-Nisam znao oprostite.-
-Joj bukvane pa već mjesecima ti govorim da moj muž radi s  prodajom jahti i moguće je zaključiti da će birati ono što mu je najbliže .-
Ljubavnik je pristojno šutio i izašao na trenutak gol na balkon.
-Ista si budala ko i on. Drugo ne zna nego samo te proklete jahte pa jahte. Nikad se ne sjeti kupiti nakit ženi ili je počastiti kakvim  izletom,  a ne kampiranjem na unajmljenoj jahti.-
-Gdje si sada budalo?- podigla se s kreveta.
-Moraš me odnijeti na wc. Ili želiš da se ovdje userem.-
Crni ljubavnik bez ijednog komentara podiže je i odnosi na wc školjku. Dok ju je držao u naručju, milovala mu je lice i crne nabrekle usne kao dvije zrele slatke šljive.
-Stvarno si lijep. Ima u tebi nešto samo ne znam što. A sad me spusti i zatvori vrata.-
Crni ljubavnik gol sjedne na krevet i zapali cigaretu. Razmišljao je o ovoj ženi. Na trenutke ga je obuzimao bijes, ali je sve to suzbijao podsjećanjem da je ta žena nesretna zbog hendikepa, zbog hromosti. Nije joj mogao zamjeriti iako bi u normalnim okolnostima zbog takvih prostota i ponižavanja odlijepio šamar, pobrao novce i otišao. No ova žena ga je zalijepila u svoj svijet.
-Završila sam. Dođi po mene kretenu.- vikala je iz kupaone.
Pustio ju je da malo čeka dok ne popuši do kraja.  U poluotvorenom novčaniku na noćnom ormariću gledao je sliku njezine kćeri. Slatka djevojčica na sreću nije imala ništa mamino barem na fotografiji.
-Dobro kretenu znaš da ne mogu hodati! Gdje si više?-
-Idem gospođo.-
-Stvarno si kreten!-
Držeći je u naručju djelovala je tako krhko i bespomoćno. Pitao se  hoće li idući put biti tako grub i zanosan  prema njoj ili će više paziti. Noge te žene beživotno su se tresle. Bile su tople, ali bez pokretljivosti, a pokretljivost znači život. Spustio ju je na krevet.
-Imam još jedan zadatak za tebe. Ne boj se platit ću ti.-
Crni ljubavnik se ukipio.
-Moram poslije posjetiti oca u bolnicu. Netko me treba dogurati u lift i spusti na ulicu. Kad ovaj jeftini hotel nema rampe, a ni osoblja.-


-Da vam pozovem i taksi gospođo.- pokorno upita  crni ljubavnik.
-Ne ja ću sama pozvati taksi. Samo me moraš spustiti dolje na ulicu. I rekla sam ti. Nemoj me više zvati gospođo. Osjećam se usrano od toga.-
-Oprostite.-
-Daj sjedni malo do mene.- zapovijedila mu je.
Kao pokislo pseto, sjeo je na krevet do nje i prepustio se nježnim slapovima njene tanke i koščate ruke. Mazila ga je baš kao psetance.
-Imate lijepu kćer.- otelo mu se.
-Znači kopao si mi po novčaniku?- smirenim glasom je rekla na njegovo iznenađenje.
-Bio je otvoren.-
-Znam budalice. Ne trebaš se opravdavati.  Lijepa je kćer, ali grozna muka. Ne znam zašto sam pristala biti majka? Zato što se to podrazumijevalo da mlada tek udana žena izrodi potomstvo.Prokleto je to podrazumijevanje znaš mileni.-
-A ti si tako miran i tih, poslušan i dobar.- nasmije se ljubavniku u lice.
 -Poljubi me molim te.-
Ispunio je njenu želju. Dao joj je do znanja poljupcem da je poštuje kao ženu, ali da u ovim svinjarijama on vodi glavnu ulogu.
-Jesi li oženjen žigolo?- iznenadno upita.
-Jesam draga.-
-Što žena kaže na sve to?-
-Ništa. Mrtva je.-natmuri se.
Pridigla se s kreveta i zagrli ga nježno masirajući golema leđa crnom ljubavniku.
-Oprosti. Nisam znala.-
-U redu je gospođo.-
-Imaš li djece?- upita vrlo radoznalo.
-Imam desetogodišnju kćer.-
-A da. To sve govori.- rekla je mirnim glasom.
-Vjerojatno si me zato pitao za moju kćer. Samohrani si otac. Što ćeš.-
Od svih tih sirovih strasti i naporne erotike, trebalo mu je malo čistog ljudskog dodira bez bolesnih primisli i namjera. Zagrljaj osakaćene žene, značio mu je vrlo mnogo. Nije bio ni svjestan kako dugo vapi za takvim trenutkom. Svakodnevno okrene po nekoliko žena, ali ni jedna ga toliko nije ganula kao ova.
-Je li ti dosta ovaj posao za prehraniti kćer?- upita strogo.
-Nije baš ali snalazim se radeći i neke druge poslove.- rekao je izdahnuvši.
Dragajući ga po licu, napipala je  širok  ožiljak posjekline iznad lijevog oka.
-Gdje si to zaradio?-
-Ulična tučnjava.- rekao je tiho.
Na trenutak je otišao do balkonskih vratiju.
Shvatila je pogrešku. Previše mu se približila pa je osjetio slabost i nestabilnost.
-Nisam te htjela uvrijediti znaš. Što god radio, neću te osuđivati. Čovjek mora od nečeg živjeti.-
Gledao je u sunčevu zraku otetu među sivo crnim olovnim oblacima. U daljini grada, oglašavala su se zvona.
-Želite li još jednom?- upitao je brižno.
-Da. Molim.- rekla je crnom ljubavniku  koji je s golemom kitom i šaržiranom erekcijom zaklanjao pogled na  jedinu zraku sunca koja je dopirala u sobu.
I drugi puta je bilo tako strasno kao i prvi. Uživala je svim bićem i dušom.  Crni ljubavnik, donosio joj je orgazam za orgazmom.

Ostatak romana pročitajte na poveznica

























Primjedbe

  1. lomim krila vjetrenjačama,
    otimam se iz naručja krvožednih sirena....odlična metafora...i ja sam je lomila svojevremeno ali nisam uspjela do kraja...bravo (Denis Kožljan)

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar