ZAČARANA KUĆA
Stignem
do željezničke postaje nekog gradića N. s koferom u ruci i mantilom prebačenim
preko desne podlaktice. Spustim kofer i zarijem ruku u džep. Iz dubokog džepa izvadim stari
antikvitetni džepni sat i otvorim prednji poklopac ne bih li saznao koliko je
sati, ali zamrznem pogled na
ornamentalnoj slikariji koja je ispunjavala pozadinu sata. Na njoj je bio
prikazan ljetni pejzaž; šuma s meni lijeve strane ili mjesta gdje se nalazi
brojka devet, potočić koji se protezao od broja tri, preko pet i dalje je
otjecao u broj sedam.
Nad
potočićem je košuta pila vodu ili gledala u svoj odraz koji ju je sablaznio ili
pak utonula u duboko more sjećanja te plivala valovima prošlosti. Nad njom je
stajao ponosan i vedar poput sokola
jelen koji je rikao i slavio mali satni mehanizam izmjene mjeseca i sunca,
smješten ispod broja dvanaest. A iz šume je vrebalo nešto tmurno, zlokobno,
vrebala je smrt. Zelene sjene visoke borove šume služile su kao hrana njoj koja
je rasla i gutala sve pred sobom poput vatre. Trgnuh se iz razmišljanja i
gledah uokolo onako ukočen i nervozan gdje se nalazi moj vlak. Vlak je upravo
dolazio u stanicu, a ja sam zadovoljan i nervozno nestrpljiv s nekakvim
prizvukom straha i drhtavice, rekao
samome sebi: „Opet na putu samo ja i moj vjerni stari drug, sat“. Prije nego što sam zatvorio poklopac
sata pomislih: „Kakav prelijep prizor; jelen kao simbol vjernosti, potok kao simbol biserne čistoće života i kreposnog
čovjekoljublja i šuma kao simbol sigurnosti i mirnog doma, ali i gnijezda neke
nepoznate kukavice koja raste iz dana u dan na toplom ognjištu i hrane je svi
ne sluteći da će ih jednog dana ta cinična i nemilosrdna kukavica, koja se sada
pretvorila u sjenku smrti proždrijeti bez osjećaja, ravnodušno i zvjerski. Nju
neće biti briga za one koji su je prihvatili, hranili, njegovali i podizali.
Ona će biti sebična i neće je biti briga. Pitam se, zaista zar je smrt neka
osamljena duša koja je proživjela golemu sramotu i katastrofu života pa se sada
osvećuje ili puni usta nasladom odnoseći one nama najmilije? Zatvorih poklopac sata i počeh hodati prema
vratima vlaka koja su već sada bila otvorena i svi putnici su izišli. Najednom,
dok sam se penjao uz stube vlaka, jurne mi misao glavom: „Oni, taj jelen i
košuta imaju jedni druge, a u međuostalom i dom. No ja sam sâm i nemam nikoga.
Putnik!“ Nasmijem se na tu pomisao i
krenem tražiti kupe, neki mirni i tihi kupe, gdje ću moći u miru uživati vožnju
i gledati prostranstva ovih divnih krajeva.
Došao sam do jednog kupea, a iza staklenih vratiju ugledam samo staricu
u crnini koja nešto štrika. „Mora da je tiha i spokojna kada ovako u tuzi sjedi
i ne obraća pažnju ni na što. „Pomislih. „ To bi moglo biti zaista mirno
putovanje.“ Pokucam. Otvorim vrata i iz naučene pristojnosti upitam da li je
slobodno. Starica okrene glavu prema meni i pogleda me svojim dubokim i crnim
očima oronulim u koščato i sablasno lice aveti, koje su me prvoga trenutka
plašile, a u čijim sam zjenicama vidio oči mnogo drugih vapećih očiju kako iz
dubine mraka vapiju i zovu me da ih spasim te nato odgovori: „Naravno samo
izvolite. Ugodno se smjestite“, a glas joj bijaše nekako mladolik i pun
vitalnosti i napona snage. Sjednem na sjedalo nasuprot starice, a opet blizu
prozora uz kojeg ću se ja, lutalica nježno priljubiti i promatrati. Stavio sam
kofer iznad svoje glave i pokušao u mrtvoj tišini kupea zapodjenuti razgovor sa
staricom, ali nerado je odgovarala i samo bolno i koncentrirano gledala u svoje
igle za štrikanje. Pustio sam je na miru. Primjetio sam kako nema nikakve
prtljage, samo svoje vunene kugle, igle i komadić platna kojeg je upravo
i štrikala.
Bilo
mi je neugodno pitati pa se upustih u miran san u zipki nježnog drndanja vlaka, koji je upravo kretao sa
stanice. San u koji me uljuljkavalo kretanje i izvijanje ove motorne zmije,
biva nemilosrdan i mučki naporan. Sanjao sam da sam se nalazio u nekoj
nepoznatoj crkvi, stajavši ispred glavnog
oltara. Prostor je ispunjavala tišina i
nijemo jutarnje svijetlo koje se probijalo kroz latice šarolikih vitraja. Oko glavnog oltara
bijahu dva portala koji su vodili srce glavnog oltara. Nakon nekog vremena
stajanja; koliko je to vrijeme stvarno u snovima, napravio sam prvi krug oko
oltara. Zastanem. Udahnem hladni zrak i vidim vraga kako sav crven i zadihan
stoji na sredini crkve i motri me. Zadrhtah od straha, ali me nisu mogli
otrgnuti svi razumni razlozi da trčim i spasim se od znatiželje koja je vezala
moje oči za njegovu crvenu put, ružnu izvoranu glavu s rogovima, koščato lice s
brazdama golemih brazgotina, dlakava prsa koja se neprestano nadimlju, rep koji
je vrludao uokolo kao jezik zmije koja traži trag plijena i njegove oči koje su
gorjele paklenom vatrom Hada iz koje viču i zapomažu proklete duše. Trgnuh se s
mjesta nakon što sam ga dobro promotrio i napravih još jedan krug oko oltara.
Sada sam se sakrio iza kipova i cvijeća te pratio što je slijedeće. One spodobe
koja me tražila ispitivačkim očima, više nije bilo. Sada je svećenik održavao
normalnu liturgiju pred svojim vjernicima čija sam lica prepoznavao i bila su
mi poznata. To su lica mojih mrtvih drugova.
Krenem i treći put oko oltara, a onda se zaglavih na jednom od portala i
probudih sav mokar i blijed. Vlak se još uvijek kretao stalnom brzinom. Svrnem
pogled na staricu koja je još uvijek štrikala i sada je taj njezin komadić
crno-bijelog uratka nalikovao šalu. Pomislih: „ Stvarno je stara brza.“ Okrenuo sam se prema prozoru isprva motreći svoj
blijedi porculanski obraz, a zatim sam počeo promatrati krajolik u koji je
jurio vlak.Izgledalo je kao da vlak juri u usta, u ždrijelo gorostasne zvijeri
krajolika. Nebo je bilo letargično i sivo poput olova. Olujni oblaci su
nalikovali krdu divljih bizona koje se sudaraju tjelesnim težinama trčeći u
pomamni trk za hranom. Njihov stampedo bio je zvuk i pojava modre munje koja je
tražila svoga dragoga, svoj grom. Cijelo nebo je bilo poput zamiješenog gustog
tijesta iz kojeg će se ispeći u kalupu neba oluja koja kida, razara i nosi sve
pred sobom. Njihovi nabori, bili su
nabori i bore namrgođene starice koja je buljila i dalje u svoj posao i nije
micala glave od njega. Krajolik pored ovog sivila, nije nalikovao krajoliku,
već opustošenom gradu kojeg su okrali i zapalili razbojnici. Grcao je od boli i
jada u sivom pepelu. Vlak mi se najednom učini vremeplovom. Malo čudno, ali
ostavlja sve za sobom, ostavlja prošlost, a munjevitom brzinom juri u
budućnost, u neizvjesnu i nasmijanu budućnost koja se smije nama smrtnicima i
čuva strogo tajne našeg daljnjeg zbivanja od nas samih, kako bi se slatko mogla
zabavljati našom nevoljom. Iz misli me trgne glas konduktera kojeg uopće nisam
ni primijetio u rijeci svojih misli. Bio je to visok čovjek, mrk u pogledu,
hladna i ledena smiješka i lica poput egipatske faraonske mumije koja je
postupkom mumificiranja ostala bez životnih sokova. Mrko me pogleda i kaže:
„Kartu na pregled moli gospodine.“ Naravno, odmah, istog časka izvadim kartu i
dadem mu je u ruke koje su bile isto tako mrtvačke i koščate. Vratio mi je kartu,
okrenuo se i pogled uputio starici, koja je sada prestala štrikati i namatala
šal oko ruke. Pozdravio nas je i zatvorio vrata kupea. „Vrlo čudno“ pomislim.
Zaista čudno. Njoj nije pogledao kartu niti je zatražio. Čudno. Ali možda je
kartu već pregledao dok sam ja spavao. Možda ali oni izmijenjeni pogledi su
izgledali zlokobno. Nisam se nadao ovakvim događajima, ali vjerujem da oni
pravi tek slijede. Ovo je vlak živih mrtvaca. Nakon starice i konduktera, ništa
me više ne može iznenaditi.
Vlak je najednom počeo
usporavati što je značilo da stižemo u stanicu. Dok je vlak usporavao, starica
je počela ponovno štrikati i dva puta me krišom pogledala. Otvorio sam malo
prozor, da bih pustio zraka u ovu grobnici koja smrdi po samim mrtvačkom
raspadanju i truleži. Vlak se iznenadno vrlo kratko zaustavio u stanici i
ponovno krenuo. Novi putnici su počeli oblijetati kupee i jedna od njih se
zaletjela na vrata našeg kupea. Bila je to dama srednjih godina, ali svakako
nekad je bila prava ljepotica. Bujne i visoke grudi, ispunjavale su dekolte, a
kosa gusta kao mahovina i crna poput gavranova krila, lepršala je pod propuhom
koji se nepozvan probijao kroz kupe. Pozdravila je i upitala je li slobodno.
Starica je mrko gledala, ali ništa nije odgovarala. Ja sam potvrdno odgovorio:
„Naravno, možete ući. Ima dosta slobodnog mjesta ovdje.“ Za ruku je vodila malo
dijete, dječaka od pet godina i nosila poveći kovčeg. Digao sam se i pomogao
dami smjestiti kovčeg i ponovno sjeo na svoje mjesto. Ona je sjela nasuprot
meni, a dijete joj je leglo u krilo. Zatvorio sam prozor i ponovo pogledao van.
Bili smo već podosta odmakli od stanice. Na tu moju gestu uzvrati
ovim riječim: „Gospodine hvala vam na pomoći. Ako želite slobodno otvorite
prozor, nama neće smetati.“ Oči su joj bljesnule nekim sjajem zahvalnosti i
umilne dobroćudnosti. Nato odgovorih: „Ma ništa zato. Ne želim da se mali
prehladi.“ Vidio sam je kako me
promatra. Sigurno me drži za dobrog
čovjeka. Nasmije se i započe razgovor: „ Vidim i vi nekamo putujete s
punim koferom prtljage.“ Uzvratih osmjeh te odgovorim: „Da i ja putujem no
nikada nemam odredišta. Putujem toliko da putujem. Ja sam stalni putnik. Može
se reći i apatrid. Ja nemam doma. Moja jedina bliža rodbina je avantura.“
Nasmije se malo glasnije ona i prozbori: „Lijepo. Baš ste se pjesnički
izrazili. Dakle tvrdite da nemate doma, da nemate pristaništa. Ali gospodine
svaka voda se vraća svojem oceanu pa tako i vi sigurno imate neko pristanište,
neku pučinu ili otok.“ Riječi su joj bile vrlo krute i ozbiljne kao kod prave
samosvjesne i emancipirane divljakuše. Na te riječi uzvratih: „Vidite stvar je
malo komplicirana. Neprestano putujem u potrazi za nečim, a ni sam ne znam što
tražim.“ Prekine me: „Možda dom?“ Ja nastavljam: „Možda. Da. Ne mogu živjeti na
jednome mjestu. Volim putovati, upoznavati nove krajeve, a pogotovo one u
kojima me ljudi ne poznaju. Znate ne slažem se baš dobro s ljudima i oni mi
dosade nakon nekog vremena. Mislim da me je posjetila vila avantura i toliko
sam se zaljubio u nju da je više ne puštam iz naručja.“ Na te riječi se
nasmijala i rekla: „Mislim da ste vrlo zanimljiva osoba. Hoćete li čuti moju
priču. Nije baš tako zanimljiva. Ne radi se o potrazi za domom ili slično, ali
je poučna.“ Rekoh: „Naravno samo izvolite.
Olakšajte svoju dušu. Vidite ja sam
svoju pred vama otvorio i olakšao i osjećam se odlično jer sam teret podijelio
s nekim.“ Započinje svoju priču, njen mali se okrene u njenom naručju, a
starica pomiče glavu iz svojeg ukočenog položaja i izgleda da i ona željno
iščekuje priču. Dama kreće s bolnim uzdahom: „Vidite ja sam žena koja je imala
dom, kuću, muža i ovo preljepo dijete. I spusti svoje usne na njegovo lišce.
Ali zaskoči nas nesreća. Muž izgubi posao, počinje se opijati, a dijete naglo
oboli od epilepsije. Nakon toga muž me ostavi i ode. Ni dandanas ne znam kuda
je otišao i ostavio nas same. Kao što i vidite sad putujemo liječniku. I
posljednje novčiće trošim kako bih mu osigurala sve. Ali bez uspjeha. Napadi
epilepsije su sve gori i češći. Tako se bojim za svoga mališana. Muž se ne
javlja. Zakonski smo još vjenčani, ali njega nema pa živim kao da je umro.
Bojim se za malog!“ I pokrije uši djetetu te šaptom nastavi. „Liječnik je rekao
da učestali napadaji znače samo jedno, preranu smrt.“ Nato joj suze navale na
oči. Ja je pokušavam umiriti i kažem da liječnici ponekad mogu i pogriješiti.
Ona ustade i ispriča se jer mora malo u hodnik da udahne zraka i smiri se.
Zamoli me da pričuvam na trenutak malog. Naravno pristanem. Mališan me s
osmijehom pogleda i upita:“ Znaš li ti pričati priče?“ „Naravno.“ Odgovorih i dalje nastavljam: „ A
jesi li čuo za priču Ivica i Marica.“ Radosno odmahne glavom i pogleda me milim
očicama. Prije početka pričanja uputim malome ove riječi: „ Znaš meni su tu
priču pričali dok sam bio dijete i zabavna je.“ Na trenutak stanka. Muk. Gledam
malog u oči koje mi govore želim živjeti! Zatim krenem pričati o začaranoj
kući, vještici i mališanima Ivici i Marici koji su se izvukli iz ralja
nemilosrdne vještice. A najedanput u žaru pričanja mi sine misao kako je priča
stvarna. Začarana kuća, to je vlak koji se kreće i svijetli u noći, vještica,
to je ova pakosna starica koja ovdje guta svaku moju riječ, a putnici su djeca
koje ona guta i proždire svojom bezvremenošću. Pred sam kraj priče se vraća
majka ovog djeteta i zahvali mi na svemu govoreći kako se približavamo
sljedećoj stanici koja je njihovo odredište. Naravno ispratio sam ih do izlaza
iz kupea i zaželio sreću. U taj čas se dogodilo nešto vrlo neočekivano i
zanimljivo. Starica zazove dječaka i zamota ga šalom koji je upravo isplela te
reče: „Izvoli maleni da ne ozebneš. Ja nemam unučiće pa će tebi biti od
pomoći.“ Majka zahvali sa suzom u očima i pođe. Zaista me iznenadila ova gesta.
„Možda sam krivo procjenio staricu.“ Pomislim i sjednem natrag na svoje mjesto.
Tek što sam sjeo starica izusti: „Neće ono dijete još dugo.“ Histerično sam
viknuo: „ Što! Što to govorite!? Kako se usuđujete ovo govoriti! Stari ste sto
godina, a govorite gluposti!“ Bio sam ljut i došlo mi je da je izbacim iz
vlaka. No ona i dalje tjera svoju teoriju: „ Ja dobro znam da će uskoro otići.
Ta čuli ste i sami.“ Opet sam viknuo: „ Vještice što to govoriš! Bilo bi bolje
da ti odeš! Kako se samo usuđuješ i pomisliti na takvo što stara vještice!!“
Ona odgovori: „Ne znaš ti ništa o meni prijatelju.“ „Nisam ja tebi prijatelj babuskaro.“ „I pusti me na miru!“ Histeričnom
opaskom sam završio ovaj razgovor.
Zbog
uzrujanosti i ubojitih misli koje su se neprestano vrzmlale po glavi kao vinske
mušice oko vina, nisam ni primjetio da je vlak krenuo. Dok sam se malo sabrao,
misli su mi se nekako vrtjele sve oko ovih događaja koji su se upravo zbili.
Zar je to bila nova putolovina jednog pustolova ? Pitao sam se duboko u sebi i
pomislio da je to možda znak da se i ja malo uozbiljim i prestanem lutati nepoznatim
krajevima. Ovaj nemili događaj toliko me
pogodio da sam skoro u sebi počeo proklinjati onu naizgled nevinu, ali vrlo
živu vilu Avanturu. Neprestano su mi se misli rojile oko Avanture. Pitam se u
što će se jednom pretvori ona lijepa, blijeda poput snijega i jogunasta
djevojka zlatne kose i još zlatnijeg imena Avantura. Naslućivao sam, ali nisam
htio priznati sam sebi. SMRT! To postaje ona. Crna i neočekivana Smrt. I počele
su odjekivati riječi one dame s djetetom: „Svaka voda se vraća svome oceanu.“
Nemilo, ali istinito riječi su me udarale ravno u srce i tještile. Pogledao sam
u staklo vagona i vidio svoj vlastiti odsjaj u njemu. Blijedu masku sa šiljcima
raznih pitanja.
Nato uđe neki nezgrapan čovjek,
nepedantan u zaprljanom i izgužvanom odijelu, lica nacerena, kao da će
plakati,cjelokupnog izgleda kao da je na kraju svojih nervi. Rastreseno upita:
„Je li ovdje slobodno?“ Stara nije izustila ni jednu jedinu riječ, samo je
zurila u svoje igle i namatala konac na kuglu od vune. „Naravno.“ Odgovorim.
Čovjek sav plav i natekao od alkohola i batina koje je zadobio u za vratima
neke kavane, sjedne do mene i počinje zuriti nekako samilosno i bespomoćno.
Izgledao je kao olinjalo pseto koje slini za koricom kruha. Upitam vrlo kratko:
„Jeste li dobro?“ On drsko uzvrati na moje čovječno i istinjsko pitanje koje je
natopljenu u još iskreniju brigu za ovim jadnikom: „Ma vraga sam dobro!“ I
počinje liti suze. Dalje nastavlja: „Znate li mili moj gospodine, da se već
nekoliko dana povlačim u onome gradiću iz kojeg je vlak krenuo po kavanama i moje oko ne vidi sunca. Znate
li da sam očajan, ojađen i boli me duša jer sam ostavio ono najmilije blago,
ona zemaljski biser, moju obitelj.“ Izdahnuo sam s gnušanjem i srce mi je počelo
snažnije udarati, jer se pobojah da ovaj ovdje, još uvijek u pijanome stanju,
ne počinje izvoditi nebuloze. Odgovorim mu na njegove riječi mirnim i zagasitim
tonom misleći pritom da ću pogasiti požar usijane glave: „Umirite se. Sada je
noć. Ona nam zadaje najveće probleme i tjeskobu. Za neke noć predstavlja mir i
počinak, a za neke nevolju koja tek počinje.“ Gledao me jedno vrijeme
ispitivačkim pogledom i ko iz topa izgovorio: „Ostavio sam ženu i bolesno
dijete koje pati od epilepsije. Sad se kajem i molim boga da snađem snage da se
vratim životu, svojoj ženi i bolesnom djetetu. Ali nemam ni jedne prebijene
pare.“ Na te njegove riječi stara okrene glavu i odgovori smireno i ravnodušno
očima punim zadovoljstva i naslade: „To dijete je već mrtvo.“ Umah se stvorila
vatrena atmosfera gorućih kometa koji bombardiraju planet svom žestinom. Onaj
jadnik je počeo vikati, plakati, kajati se. Najednom se dignuo, istrčao u
hodnik, otvorio prozor i iskočio prije nego što sam uspio bilo što poduzeti.
Mislio sam da ću se onesvijestiti i brzo sjeo na svoje mjesto i davao plućima
zraka. Stara se nasmiješila i izgovorila: „Ode još jedan. Ah, danas je bio
dobar ulov.“ Shvatio sam da imam posla sa samim vragom te uzeh kofer u ruke,
obučem mantil i čekah da vlak zastane, jer je za nekoliko minuta vlak trebao
ulaziti u slijedeću stanicu. Pomislih: „Idem. Dosta mi je. Ovaj vlak je proklet
i začaran. Ova vještica će me još i ubiti. Vlak je stao, a ja pošao prema
izlazu iz kupea. Najednom osjetim koščatu ruku starice i kroz zubati smiješak
stara progovori: „Sretno putniče. Sretno u potrazi za domom.“ Istrgnuh ruku i
brže-bolje pobjegoh iz kupea, a u hodniku se za mnom okrenula visoka silueta
konduktera. Izašao sam iz vlaka u zadnji tren. Zastao na stepenici vlaka i glavu mi je ispunio neki nepoznati vakum.
Kad sam skočio sa zadnje stepenice vagona, vlak je već počeo kretati. Udahnuo
sam duboko i zaputio se prema jednom lokalu, ali osjetih naglo neku slabost i
neizdržljivu bol u prsima. Svijetla su mi se počela gasiti pred očima, koljena
su klecala, a tijelo se stropoštalo na šljunak pored pruge. Shvatio sam da
umirem. Pokušah pozvati pomoć, ali moja moć govora je zauvijek utihnula.
Pomislih u tom sudbonosnom trenutku na onog jelena i košutu koji se vraćaju kući u svoju šumu. Tako se i ja
sad vraćam svojoj kući.
U posljednjim trzajima života vidjeh
ispred sebe onu staricu iz kupea koja pruža ruku prema meni i poziva me u svoju
začaranu kuću, u vlak koji ne staje ni na kojoj stanici, u vlak koji putuje u
vječnost. Konačno sam završio svoje putovanje.
Primjedbe
Objavi komentar