ZIMA JEDNOG LAVA
U jednom selu čije su ulice,
odavna izgubile sjaj, a kuće
dostojanstvo života, gdje se uselio mrak i jeza, gdje su plazile slinave i
sluzave ruke neke nepoznate sile, gdje svijetlo sunca nije bilo dobrodošlo ni u
koje doba dana; uz prozor kuće posljednjeg stanovnika ovog mjesta spustila su
se dva bića nevidljiva za ljudsko oko, ali itekako vidljiva za srce koje upravo
iščezava, za srce koje će osjetiti studen i zimu koja se provlači kroz vene
zamjenjujući krv.
Šuma se prostirala okolo sela,
ograđujući ga kao što trnje obrasta ruševine nekog davno zaboravljenog dvorca i
činila okvir od crnog ametista što je stezao grkljan poput omče posljednje iskre života u njemu. Bila su to
golema usta čiji se metalni gebis spušta odozdo i odozgo gutajući kao slastan
zalogaj ovaj posljednji kolač finog jesenskog krajolika.
Dva bića su se nestašno stisnula uz
prozor, zirkajući u unutrašnjost kuće i električni sjaj mliječno bijelog
svijetla koje je otkrivalo lice pa tijelo čovjeka što leži kao mrtav u krevetu,
bez pokreta i bez imalo životne snage. Prvo biće ne izdrža od znatiželje pa
progovori: „Što on to radi? Zašto nepomično leži?“ Drugo biće odbrusi: „Pa
vidiš da je star i umoran! Sav je suh i izmožden. Izgleda kao strašilo.“ Prvo
biće nato odgovori: „Tiše malo mogao bi nas čuti pa bi se gospodarica naljutila
na našu šeprtljvost! Sjeti se što je poslijednji puta bilo! Umalo da nam nije
iščupala dušu ona ledena stijena.“ Drugi se naceri te u nekakvom živčanom
rastrojenju kaže: „Budalo! On nas ne može čuti ni vidjeti! Pa mi smo nevidljivi
za njegove oči, ali i nače za oči smrtnika! Tko je tebi dao da radiš ovaj
posao!? Tko?!“ Drugi milo odgovori oborivši pogled: „Ona me zaposlila! Rekla je
da nas kosaca života ima premalo, a njoj
se ne daju prljati ruke. Znaš zato me zaposlila!“ Oba utihnu u jedan časak
dalje promatrajući kretnje čovjeka u krevetu, a onda opet počinje jedan od njih
čavrljati. Drugi se neprestano namještao jer mu je tišina i iščekivanje pravog
trenutka predstavljalo pravu muku pa se obrati prvom: „Slušaj! A zašto to ne
učinimo sada!? Vidiš kako je miran i star. Taj se neće otimati!“ Prvi sad već
bijesan odbrusi: „Slušaj ti budalo!! Gospodarica je rekla u dvanaest popodne i
gotovo! Ne želim ponovno slušati njezine prodike i gledati kako nas muči svojim
sablasnim likom!! Zato sad šuti i čekaj. Uči se strpljenju.Gnjido jedna mala.“
Nakon toga drugi usklikne: „Hej pomakao se! Što...gdje....kamo sada ide?!?!“
Prvi na to odvrati: „Diži se moramo ga pratiti i čekati da kucne čas.“ Starac
se pridigne uz napor i pucketanje kostiju te otiđe prvo pred zrcalo kako bi
popravio kravatu i odijelo koje se na torzu malo zgužvalo dok je ležao te
ugleda staro i izmučeno lice od godina , slabu figuru nekad jakog mišičavog
mladića, koju su sada napustili i poslijednji životni sokovi, sjedu kosu koja je nalikovala na izgaženu
kudelju, a ne na kosu i upale oči, čiji se krijes lavlje hrabrosti i nade polako
gasio. Tada je shvatio da mu je devedeset i pet godina te progovori: „O Bože.
Zar je već toliko prošlo?“ Popravi
izgužvano odijelo, posljednji puta pogleda u ogledalo i pođe sjesti do komode
na kojoj su bili poslagani satovi s oprugom na navijanje. Sjedne i izusti: „Vi
ste mile moje vekerice jedini prijatelji u zimim mojih dana.“ te primi u ruke
jednu po jednu i počinje ih navijati. U kuckanju i krckanju opruge, navru
starcu sjećanja iz davne prošlosti.
Bio
sam tada po prvi puta na svetkovini velikog sveca svetog Roka, zaštitnika od
bolesti i prvenstveno kuge. Baka me vodila za ruku. Tada sam imao samo pet
godina. Još uvijek se jasno sjećam velike povorke štadnova s igračkama,
licitarskim izratcima i ukusnim medenjacima. Vijali su se oko crkve kao
adventski vjenčići i činili krug, božansku krivulju. Ušao sam tada s bakom prvi puta u crkvu i začuđeno gledao sve te
kipove svetaca i majke božje. Sve se doimalo tako čisto, sjajno i lijepo, baš
kao naručeno za okrijepu duše. Pod je bio sastavljen od plavih keramičkih
pločica i nalikovao je moru, čija je površina bila svjetla, prozračna i čista.
Prekrižio sam se nekoliko puta jer mi je crkva izgledala poput ogledala raja
nebeskog. Išli smo dalje unaprijed i sjeli na klupicu baš ispred kipa svetog
roka. Slušali smo misu, a ja sam bio obuzet zvukovima nabožnih pjesama i
pjevane liturgije. Bila je to podnevna misa. Najednom se oglasi sat koji je
kucao šest sati popodne te odmah uz zvonjavu i buku koju je stvarao mehanizam
sata, začu se zvonjava velikog zvona za koje nije bilo uobičajeno zvoniti u to
doba za vrijeme liturgije. Ljudi su se uzbunili, svećenik stao izvoditi misu, a
glavni orguljaš zaviče: „Ljudi! Pomozite!! Objesio se Ciča Mato!! O Bože
ljubljeni i presvjetli!!!“ Starac se naglo trgne iz razmišljanja, a još uvijek
živo srce koje se bori s prolaznošću vremena, zadrhta. Ispod prozora se začu
nekakvo komešanje, ali starac to ni ne primjeti. Ona bića su još uvijek tu i u
čudu prate starčeve pokrete. Starac ustade i pomakne se opet do onog istog
zrcala, ali ovaj puta sa suzama u očima. Promatra jedno vrijeme i shvati da sad
kao svoj odraz vidi lice onog jadnika što se objesio za konopac crkvenog
zvonika. Osjećao je nekakvu nepodnošljivu tugu, kao da ga sami vrazi rastežu i
razapinju. Osjećao je nekakvu samilost za tim čovjekom, neko neobjašnjivu
samilost i razočaranje. Zaplače gorko zbog toga te reče: „Jadan čovjek.“
Pokrene se s mjesta i sjedne ponovno za komodu i krene navijati mehanizam
drugog sata. Kako je drhtava i izbrazdana vremenom ruka navijala mehanizam isto
tako starog i okrhnutog zubom vremena sata, tako se počeo buditi i cvijetak
sjećanja na ne tako davnu prošlost.
Venecija.
Žarko sunce je obujmilo grad na vodi. Mostovi se međusobno isprepliću i
povezuju zgrade te cijeli grad izgleda kao da je spojen golemim rebrima neke
mitske zvijeri. Gondole vrludaju amo-tamo po kanalima, a gondolijeri pjevaju
operne arije Rossinia, Bellinia i Verdijev Zbor robova. Prelijepo mjesto za
rađanje i sazrijevanje prvih ljubavi. Da. I bila je predivna ljubav. Žena
srednjih godina, crne kose kao čađavo dimnjačarsko odijelo, gusta poput borovih
iglica, leđa topla, kao svježe pomuzeno mlijeko, vrat kao sedef, lišce kao
anđeo, a oči opake i neistražene kao oči opasne Gorgone. Bježimo od svijeta,
bježimo od ljudi, činimo preljub, griješni čin. Činimo slatki grijeh pomame i
strasti, činimo ljubav. Gradimo svoj grad na jednom od venecijskih kanala,
zidamo zidove visoko poput babilonske kule, gradimo gnijezdo naše divlje
ljubavi. A onda zaspimo u sparnoj i svjetlom medenog mjeseca ispunjenoj noći.
Ujutro s duždeve palače bije šest, okrenem se da poljubim dragu, a drage više
nema. Skočim s postelje, a ona visi na svojoj plahti s balkona beživotno.
Pokajala se za svoj grijeh preljuba suicidom. Zadrhta starac od tolikih
sjećanja i pogleda oko sebe po sobi koja je još uvijek svijetlila nekim sada
čudnim i nepoznatim sjajem. Bilo je jedanaest sati prijepodne. Jedno od bića
ondje do prozorskog praga upita: „Zašto stalno navija satove? Zašto ih
neprestano miluje i gladi??“ Onaj drugi odgovori: „Ne znam. Izgleda da se starom
sve izmiješalo u glavi. Gledajmo dalje!“
Starac opet ustane, ali ovaj puta pođe na tavan. Dok se penjao
stepenicama, ono dvoje bića pohita za njim, smjestivši se ispod krova. Starac
stane na sredinu tavana i gleda kao da nešto traži ispitivačkim pogledom. Jedno
od one dvojice upita: „Što sada traži ovdje?!? Ovdje nema ništa osim nekoliko
krpa i jedne mreže u kojoj zavezanoj za
dva susjedna stupa, leži krpena lutka.“ Trenutak što ovo čudnovato biće to
izusti, ugleda starca kako premeće po toj mreži, podižući lutku i nešto
mrmljajući. S čuđenjem oba bića gledaju u starkelju koji je sada očito i
poludio. Za ovu dvojicu ona lutka je bila samo krpena lutka koju je netko,
nekada ovdje ostavio. No za starca ona predstavlja dugoročno prijateljstvo i
događaje vrijedne sjećanja. Starac je počeo voditi razgovor s lutkom koja je s
njegova gledišta sada živo mlatarala rukama, sjedila i slušala što ima ze reći.
Starac počinje govoriti: „Sjećaš se kada smo se prvi puta upoznali?“ Lutka samo
odmahne glavom. „Pa kako se ne sjećaš. Hah. Bilo je to šestog prosinca u šest
sati u zimsko popodne. Proklete šestice. Đavolje brojke.“ i nasmije se na to,
ali ubrzo ga svlada kašalj. Nakon što obori napadaj kašlja, zastane te
nastavlja: „Bila je zimsko vrijeme i večeri su dolazile brzo. Znatiželjno kao i
svaki znatiželjni šestogodišnjak, kročio sam na tavan, kojeg sam se oduvijek
bojao. To mistično mjesto prepuno golemih paukova koji vade krv žrtvama i
njihove ostatke umataju u svilene srakofage. No smogao sam hrabrosti i ušao.
Uključio sam svijetlo i ugledao tavan prepun šarenih krpica, širok i prostran,
a onda najednom i tebe koji si i onda kao i sada ležao u mreži napunjenoj
nekakvim starim dronjcima. Isprva sam se dobro uplašio. Ti si onako nekako
svjež i vedar skočio preda me i uputio velik i sjajan klaunski smješak. Zamro
sam od straha.“ I opet se nasmiješi. Nastavlja: „Mislio sam da ćeš me pojesti,
ali ti si pohitao k meni i počeo mi pokazivati svijet u kojem živiš. Imao si
bijele rukavice, košulju sa ljubičasto plavim kvadratičastim uzorcima, zelene
hlače i kaubojski šešir na glavi. Zatim vezicu oko vrata i sjajne smaragdne,
žive oči. Bio si kao kakav klaun, ali već onda su tvoje oči izgledale živo i
prpošno. Tumačio si mi kako izgleda svijet, kakvi su ljudi u svijetu, što je bilo
čudno jer kako si ti uopće mogao poznavati ljude ako oduvijek stanuješ na
tavanu.“ Lutak ga prekine kreštavim glasom: „Znaš da nije baš tako. Vidi moje
zakrpe. Što one govore? Pa valjda da sam stanovao svugdje i posvuda. Prošao sam
ruke cijelog jednog sirotišta i pet udomiteljskih kuća. Tvoja je šesta pa sam
zato tu i ostao. To valjda znadeš da si ovdje udomljen.“ Starac klimnu i dalje
posluša. Volio je kada je lutak pričao. On nastavlja: „Ne zaboravi da sam u
svim tim trenucima upoznao različite vrste ljudi te njihove osobine žive sada
ovdje. Recimo u mišu, pauku, muhi, termitima, svi oni su sastav mojega svijeta
ovdje na mračnom i strašnom tavanu. Znaš
dobro da se ljudi možda mijenjaju izgledom, ali ljudske osobine ostaju nepromijenjene. Sjeti se kako sam ti dao
bonbon. Sjećaš se onaj od naranče. Hoćeš!? Imam i sada jednog.“ No starac samo
odmahne glavom. Nato lutak kaže: „Nekad si volio moje bonbone. Što je sad
odjedanput?“ Starac duboko uzdahne pa kaže: Druže moj stari morat ću te
ostaviti. Znaš došlo je moje vrijeme. Mi ljudi umremo i više nas nema. Mi nismo
poput vas lutaka, mi ne bismo mogli prišiti gdjekoju zakrpu i dalje živjeti.
Naš biomehanizam je poput opruge sata. On biva navinuta od neke svevišnje ruke
i ide dokle ide. Koliko primjećujem moj stari druže i ti si ostario. Boje su ti
izgubile onu nekdašnju svjetlinu i žar. Lice ti se smrknulo, oko ispalo i
šavovi popustili. „ Lutak umah uzvrati: „Vrijeme je ubojica. Ali ne brini. Ja
sam možda izgubio bitku s vremenom i izblijedio, ali ti ćeš dobiti rat. Ti si
lavovski hrabar i vidiš kolike si godine doživio. Čak devedeset pet. Zar to
nije dobro!?!? Neki ne dožive ni polovinu tvojih godina! Što bi oni rekli na
okrutnost smrti? Što? Moraš biti zadovoljan s malim stvarima. Sjećaš se kako
sam te poučavao nekad!?“ Starac se počinje opravdavati: „Nisam ja mislio na to.
Star sam i zadovoljan sa svojim godinama.“ uzdahne i nastavi „Možda... Znaš ja
želim umrijeti. Već dugo smrt je moja želja, ali nikako da se dogodi. Ona mi je
oduzela sve moje najdraže. Životnu radost i sreću. Ona me želi za sebe. Ona mi
je ljubavnica cijelo vrijeme, a ljubav se dokazuje u povjerenju i muci. Ona
želi da se ja mučim i patim kako bih dokazao da sam zaista dorastao njoj. Ona
je ta koja me cijelog života kažnjava i iskušava kušnjama te prisiljava na
odricanje od nekih stvari koje su mi teško padale. Znaš ta smrt je nemilosrdna.
Neprestano me gleda svojim zlobnim očima i proždire svu moju radost i
zadovoljstvo, ali me ne želi uzeti k sebi. Što misliš? Zašto mi to radi? zašto
ja moram biti njezin odabrani djever?? Ha?“ Lutak mahne glavom i odgovori: „Ne
znam. Ne znam odgovora na to tvoje pitanje. Samo znam da trebamo čekati da ona
dođe i onda je gotovo. Njezin poljubac je toliko jak da odmah popustiš i gotov
si. Nema nikave borbe i naprezanja. To je sve što znam. Znaš. Gledao sam
golubove koji su umirali ovdje na tavanu. Ja sam do posljednjeg časka bio s
njima. I mogu ti reći da su brzo popustili poljupcu noći. Ona tebe čeka. No
znaš da je možeš pozvati i ti nju počekati. Možeš je preduhitriti.“ Starac
iznenađeno krikne: „Reci mi molim te ! Kako!“ Starac se poveseli kao nikada u
životu i pokaže svoje porculanske umjetne zube. Lutak kaže samo jednu riječ:
„Suicid. To je ključ svega.“
Starac
se dignu, stisne lutki šaku i pozdravi se rekavši mu da više ne mora iščekivati
njegov dolazak jer sada stvarno odlazi. Potrča niz stepenice, siđe u kupaonicu,
uzme lavor i stavi ga pokraj kade. Legne u kadu, razmota rukav i britvom
razreže zapešće na desnoj ruci. Krv počinje kapati u bijeli, metalni lavor, a
starac sanjari o svojem sastanku. Još uvijek vedar, elegantan i pedantan, s
puno nade iščekuje sastanak. Sada on neće biti taj, koji će zakasniti na
ljubavni sastanak sa svojoj dragom. Sada će ona zakasniti njemu u susret. Lavor
se punio krvlju, koja će postati dar, grimizan broš njegove drage ondje na
drugoj strani, gdje će opet kao i u ne tako davnoj prošlosti graditi grad na
obali mora, gdje više neće biti smrti, niti će ga itko ometati u čistoj ljubavi
i vječnosti. Starčeve snage su počele popuštati. On je klonuo, a smješak je i
dalje ostajao na njegovom licu jak, staložen i odlučan. Nato se probude ona dva bića koja su zaspala
u tavanskom potkrovlju. Prvi se probudi i izusti sav uplašen: „Gdje je stari!?!?!
Kamo je otišao?? Koliko je uopće sati?“ Trkne drugoga i vikne: „Probudi se
lijena mrcino!! Več je jedanaest i četrdeset osam minuta!! Moramo naći starog!“
I dok se drugi budio iz svojeg slatkog sna u kojem je sanjao o nekim dalekim
predjelima u kojima je živio prije negoli je postao marionetom čelične ruke
smrti, drugi je zavirivao u svaki kutak kuće i napokon zaviknuo: „O ne! O ne!
Pa... Kako.... je to moguće!!! Stari je mrtav i to prije nego je trebalo!!! Ona
luđakinja će nas ubiti po drugi puta, a više života nemam!! To je tvoja krivica
prokleti stvore!!! Ti si nas doveo u ovu situaciju! Ti i tvoja prokleta
nestrpljivost!!!!“ Drugi se počinje braniti, ali prvi ubrzo vikne: „Hajde
idemo! Brže!! zareži i nastavi:“ Nešto ćemo smisliti pred onom sablasnom i
opasnom damom. Požurimo prije nego što on tamo stigne. Hajdemo!!“
I
potrčaše oba te nestaše kao munja, a starac i dalje ne popušta u smiješku. Dok
je posljednja kap krvi pala u lavor koji je gotovo pun, starac se već sada
nalazi na nekom pristaništu gdje suvati izviru medom i mlijekom, na brodu
zaljubljenih čekajući svoju dragu, a svijetlo posljednje žive iskre u smrću
opustošenom selu se polagano gasi u agoniji.
Autor: Zoran Hercigonja
Autor: Zoran Hercigonja
Primjedbe
Objavi komentar