REKVIJEM NASUKANIH

 ~REKVIJEM NASUKANIH~

Autor: Zoran Hercigonja

Kratak roman

O knjizi

„SKIDAMO LI PRIJE SMRTI VARAVU KOŽU LAŽI?“ pitanje je koje postavlja marginalac pod lažnim identitetom i imenom, uhvaćen u labirintu modernog grada kojim vlada Minotaur, doživljavajući pritom metamorfoze u prelasku iz zone sumraka u zonu oslobođenja na psihosocijalnoj razini i obrnuto.  Glavni lik kao jedan od nasukanih na hrid labirinta s varavom obmanom arijadnine niti koja čas pruža ruku spasa, a onda je ponovno povlači iza leđa, sudara se s pitanjima egzistencijalne krize civiliziranih gradova u vidu stabilnosti političkih frakcija, lažne demokracije i  želje za uspostavom nadčovjeka. Knjiga je pisana kroz ironiziranu obradu morala, književnosti i politike jačih. Elementi knjige sudaraju važna pitanja preminulih i uskrsnulih socijalnih sustava i ideologija kroz perspektivu marginaliziranog promatrača, osobe na dnu socijalne hijerarhije, osobe koja oskudijeva u osnovnim potrebama, osobe koja je kadra učiniti sve kako bi utažila glad, a koja pritom otkriva kvalitete koje nema priliku pružati društvu ni zajednici. Kakva je sudbina  takve osobe, odgovor je na postavljeno pitanje: „SKIDAMO LI PRIJE SMRTI VARAVU KOŽU LAŽI?“

I.POGLAVLJE

-|||||-

Krekećemo u mutnoj bari,

od šipražja i blata pravimo dvore,

pijemo krv svoje braće,

oštrimo mačeve od željeza i zlata;

nikli smo iz sperme boga Sunca,

podigli glave iz pepela i praha u jeku zore;

maleni smo mravi u mračnu humku svemira.

-|||||-

.

 Gradovi iz daljine izgledaju tako pitomo i toplo kao mirna površina vode.  Raskošne kaskade živih boja.  Život i radost na svakom koraku. Daljina jednostavno vabi u toplo naručje grada. Osjećaš toplinu i dobrodošlicu. Ulične svjetiljke  čudnom erotikom i erotomanijom magnetiziraju prolaznike. Prolaznici doživljavaju usputne fotonske orgazme.  U mrežnicu oka  upijaš sva ta svijetla i naprosto želiš postati djelom tog labirinta. U samom srcu grada postoji nešto mračno i usamljeno.  Na mostu zimi grad je prekrasan. Jedino ovdje osjećam se dobrodošlim, voljenim, prihvaćenim. Na distanci grad je pravo čudo i poželjan užitak za svakog prolaznika.

Grad N. tipičan je grad kao i svaki drugi politički imaginarij, prepun frakcija, monoteističkih šahtova i mafije. Svaki antički mit o velikom labirintu započinje divljenjem tehnološkog i intelektualnog dostignuća neke civilizacije, a onda sve zaglavi u mračnim hodnicima prepunim sjete, straha, ubojstava i ljutitim i dementnim pakosnikom: Minotaurom. Grad N. ima svoje mračne sjene i frakacije pod mudima Minotaura kojem se ne zna pravi identitet. Njuškanja po kući, narušavanje privatnosti i nepovredivosti doma, samo su fragmenti svakog grada.  Grad naprosto želi pjenu tvoje krvi. Grad N. prisvaja na štetu drugoga. Toliko je zaljubljen u svakog da mu daruje bolesni buket cvijeća u kojem smrt brine o zdravlju. Sunce je rijetki stanovnik grada. A kada dođe nepozvano, onda prži, a sladoled cvili, stenje i otapa se.   I bolje da nema sunca, jer to sunce ne izbjeljuje i ne izjednačava; sunce pravi razlike, frakcije, pokolj.  Bolje je bez sunca. U statičnom vremenskom oceanu  sve je izbljedjelo od svake svrsishodnosti. Mehanizam spoznavanja trodimenzionalnog potpuno je narušen.

Ljudi su nepismeni. Preferiraju slike i pokretne slike. Na lomačama nezainteresiranosti  gore knjige. Posljednji Gutenbergovi apostoli propali su u zaborav. Mehanizam spoznavanja trodimenzionalnog svodi se na dvodimenzionalnu matricu pokretnih slika. Stanovnici  bez takta pokorno kleče pred televizorom sljepljeni uz servirani sadržaj i oni su od sada kao na nekoj vrsti infuzije.   Znam dobro za to.  Moj cimer iz svratišta po cijele dane bulji u prokleti televizor. Sva sreća da je struja besplatna u svratištu. Bivši vojni redarstvenik i vojnik, propalica s iznimnim interesom utapa tupi pogled u dokumentarnim emisijama  rata. Nije propustio svjedočanstvo ni jedne bitke ni krvne žrtve.   Ponosio  se herojstvom  daveći pričama iz svoje percepcije rata. No nikad nitko nigdje nije čuo za njega. Većina njegovih suboraca imalo je članstvo u udrugama ili zadrugama no njega nigdje ni na jednom popisu.  

Ponekad se činilo kako samo bunca u snu. Rat i herojstvo izgledali su poput pomno prepričanih sadržaja iz nekog niskobudžetnog filma domaće produkcije.  Puno priče, malo djela. Mogao bih se zakleti da nikada nije bio u ratu.  Sve svoje herojske bitke, vodio je jedino na televiziji s upravljačem u ruci umjesto mitraljeza i barjaka.

2

Ne znam koliko ljudi vole buhe, a posebno buhe bez kacige za sigurno slijetanje.  Ja sam jedna takva rasna buha bez kacige za sigurno slijetanje,  s potresom mozga i nateklim čeonim režnjem prilikom amputacije krila. Ja sam klošar,  gladni pas, lešinar i propalica u virtualnom kontekstu grada. Poput svih u političkom imaginariju i ja, komarac, nastojim ispuniti svoju leteću jednadžbu.  Osjećam se krivim, a ne znam zašto.  Kada sije sunce u gradu, onda jasno naglašava razliku između buha s kacigama i buha bez kaciga.  Potres mozga je posljedica kulture grada.  Živim nedaleko od mosta.  Putem do svratišta često kopam po kantama za smeće i kontejnerima. U vječitoj sam potrazi za hranom.  U ulici podno mosta, lanac je  restorana brze prehane. Zna često ostati i do polovice nepojedenih burgera s prilozima. Ovdje često borave studenti i srednjoškolski dripci.  Bogati klinci s bogatim tatekima koji plaćaju fast food.  Istina, nije svaki puta ugodno lizati tuđe sline s komadića burgera ili prženih krumpirića. Treba se samo znati uvaliti u novi kontekst.  Jednom prilikom jedan buntovni i bahati klinac, pekmezast sin bogatog tateka, izašao je pred restoran i nudio mi burger. No prije toga je pred svojim frendovima dobro hraknuo u njega. 

-Evo, izvoliš. Burger king sa  svim prilozima.-

Usijan očaj ponekad moraš jednostavno zadaviti u sebi.  Naravno da nisam uzeo taj burger. Moraš biti hladan i okrenuti leđa. No klinac nije popuštao. Glumio je frajera. U nadi da dokaže svoju superiornost i potvrdi vjerojatno poljuljan tron u socijalnoj hijerarhiji balave grupe, katapultirao je burger-hračak u moja leđa.  Verbalno je teatralizirao  postupak.

-Na. Štetočino! Gubi se i date više nisma vidio.-

Katkada se osjećam  usmaljenim u šaptu iz tmine. Znam se uhvatiti kako satima stojim i gramzljivim pogledom ližem staklo izloga.  Gutam komade hrane koji ljudi unose u usta.  Virtualno gutam i probavljam hranu.  Jedem zajedno s  ljudima na odvojenoj relaciji kao u paralelnim svjetovima.  Režem komadić bifteka njihovim nožem, umačem ga u umak, žvačem njihovim gebisom, gutam njihovim jednjakom, probavljam njihovim želucem, ali preživam vlastitim probavnim traktom.

Svaku večer vraćam se u svratište. U svratištu neprestano nas tove sojom i sojinim proizvodima. Sojino mlijeko sa sojinim pahuljicama, sojini odresci sa sojinim ljutim umakom ili sojin namaz na sojinom kruhu. Zajednički nazivnik praznih želudaca je soja. Uvijek isto svaki prokleti dan.  Cimer, ratni junak, propalica Melkior često izvodi svoj čuveni monosingl, minijaturni solo nastup na mjuziklu: „Soja i pljeva“.  

-Opet ta prokleta soja. Pa dobro zar nas morate toviti tim govnima?-

Ta je rečenica često upućena gazdarici svratišta punašnoj M. zubatog osmijeha.

-Danima otkako sam ovdje jedem samo tu prokletu kašu. Nekada su plemići  imali svoje zvjerinjake gdje su uzgajali vrsno meso.  Prežderavali su se svim delicijama, dok su kmetovi i seljaci žderali kašu, palentu i pljevu.  Plemići su kupali  dupe u šampanjcu i svinjetini, pečenoj govedini i ostalim mesnim delicijama, a seljaci su jeli njihova govna.  I svinje u tom zvjerinjaku su tovili boljom hranom nego te jadne seljake.-

Punašna M. grizla je usnicu. Znalo se da  da je Melkior sve to pročitao u udžbenicima gdje piše da su naše bake menstruirale zelenu krv i rađale dinosaure. U vrtu su uzgajale paprat i mahovinu. Govorile su  samo u jednom padežu: vokativu; „oj presvjetli...“ i razumijele samo jedno glagolsko vrijeme i način: kondicional 1. Pogodbeno glagolsko vrijeme bez pogodbe. Ako ne pogneš glavu, kaznit ću te, osakatiti, ubiti...

-Dakle i mi sada ovdje jedemo soju, pljevu i aromatizirano smeće.  Dok oni gore jedu sve te divne delicije i kupaju se u  jacuzziju šampanjca i drkaju na kavijar. A nama serviraju svoja prerađena govna u koja drobe piljevinu i pljevu da budu ukusnija. Industrijalirana hrana; to nije ništa drugo do li govno uvaljano u začine, konzervirano i umotano u šareni papir. Vi draga gazdarice nama dajete  napoj, a ne hranu dostojnu čovjeka.-

I naravno  predstava bi trajala i po nekoliko izvedbi da punašna M. to ne sreže u samom početku.

-A što bi vi htjeli?  Naš sponzor, donator besplatno donira svratišta i ustanove za djecu s posebnim potrebama.  Naš donator daruje soju bez ikakvog pitanja ili troškova na svoju štetu. A vi biste htjeli specijalitete.-

Režala je na Melkiora Punašna M.  Imala je potencijala biti vođa; zapravo rođeni je lider.  Osmijeh joj ne služi samo kao osmijeh nego i kao poza za režanje. U toplim očima, gorjela je vatra.

-Ako vam ne odgovara, odna idite tamo gdje će vas toviti sa šniclama i kavijarom.-

-Na! Tu vam je vaš obrok.-baci ga pred Melkiora kao pred psa.

-Ako želite jedite, ako ne onda se nosite.-

Naravno ne može se sve riješiti bez verbalnog natezanja. Melkior iako poražen, jeca.

-I ti si s njima. Kakve ti koristi imaš od tog donatora?  Što dobivaš zauzvrat?–

Siguran sam da nešto postoji, neka skrivena korist, ali pitanje je kakva?

-A vi?-

Obratila mi se srdito.

-Vama isto ne odgovara soja?-

-Ne, ne. – promrmljao sam zbunjeno.

-Meni je odlična i ne samo soja nego način kako je pripremate.-

Znala je da serem, ali pravila se da joj je drago. Isto je jednom bilo kada sam slučajno našao umjesto ubrusa  mali komad platna u kojem je još maloprije netko živio. Dogodi se da gaćice Punašne M. ponekad zapnu  uz beštek.

-A gdje vam je treći?-

Treći, Vilko kratki povremeno je svraćao na kakav obrok. Njegova praksa je bila žicanje pred dućanima. Nije živio od milostinje kao nas dvojica bijednika, nego od lemozine dobrostojećih.

-Osokolio se i odletio- ispusti Melkior zvučno žvačući soju.-

-A da? Onda gospodinu recite da kada opet izgubi krila zbog očerupanih kokoši može negdje drugdje tražiti dom.-

Vilko kratki je za života bio ženskar i držao se žena tako dugo dok ne bi isisao sav novac iz njihovih novčanika. Te neke kokoške došle su ga glave.  Jedne zime, udružile su se očerupane kokoške i odlučile ga napiti pa ostaviti spavati na snijegu.  I naravno  u dionizijskom raspoloženju, Vilko kratki je  prenoćio u snijegu.  Ne samo da je omrznuo nego je izgubio obje noge.  Kirurg je amputirao obje do koljena jer su na snijegu postale ledene sige.  I tako je Vilko ženskar postao Vilko kratki u kolicima. Ali još uvijek ganja  suknje: prostituke koje daju jeftino ili neke  nesretne dame željne  provoda sa sakatim smradoljupcem.

Punašna M. mi se približila i njegovu porciju sipala na tanjur. Inzistirao sam na tome da mi je previše i ova porcija, ali Punašna M. je namigivala i udarala me u glavu s dvije poveće bundeve. Ponekad bih pomislio da su pune mlijeka i da bi mogla  dojiti svu ostavljenu dojenčad u domu za nezbrinutu djecu. Mogla bi darivati mlijeko kao što se dariva krv. Koliko bi samo mlijeka moglo  stati u njezine mliječne žlijezde. Popustio sam pred namigivanjem i ubadanjem njene bradavice u moje uho.  Nakon što bi nas tako podvorila, otišla bi bez pozdrava.

-Bacila je oko na tebe sretniče.-

Nasmiješi se Melkior.

-Ma pusti nju nije moja kategorija.- rekao sam samo da se oslobodim.

-Nije tvoja kategorija. Ma nemoj mi reći. Ma molim te. Ne voliš tešku kategoriju?  A što bi ti falilo da legneš s njom u krevet, iskažeš se i postaneš opet normalan tip? Prala bi te, hranila, više ne bi smrdio ni povlačio se po labirintu grada. Bio bi opet čovjek.-

Da. Lijepa je to fikcija.  Pomislim. Ne bi bilo zgorega konačno postati buha s kacigom za slijetanje. Ali ne.  Imam ja svoje principe.  Nisam takva očajna gnjida, koristoljubiva gnjida. Znam, bacila je oko na mene. Ima tu dosta znakova.  Prvo one slučajno umetnute gaćice umjesto ubrusa, a onda ubadanje bradavice u uho.  Ima tu i kemije i biologije.

-Melkiore gledaj ti svoja posla.-

Nije se uvrijedio. Bio je takav, protiv svega i svakoga. Mene je trenutno više zanimala hrana od žena. Istina svratiše je bilo prepuno raznih kataloga i ponuda s hranama. Možeš slobodno pasti oči.  I dok su drugi klošari željni orgazama odnosno seksa, ja sam željan jedne druge vrste orgazma: gastronomskog orgazma. Volio bih da me hrana baci u trans, a ne da se gotovo svake noći moram grčiti od bolova u trbuhu zbog te loše probavljene soje.  

No kad nemaš izbora.... Volio bih okusiti kakav specijalitet.  Recimo lignje. Žudim za punjenim lignjama pršutom i rastopljenim sirom, pa onda malo krumpira s peršinom na mornarski način.  Ima tu puno prostora idejama.  Puno ih pokupim s raznih časopisa dok sjedim na wc-u. Znam da je neobično uvrnuto i degutantno razmišljati o hrani dok prazniš crijeva.  No kako nam više ne dopremaju papir, guizice brišemo sa svim i svačim: od kataloga do knjiženih djela i odbačenih bestselera izašlih iz mode.

-Eh, da mi je sada jedna šunka s umakom do francuske salate.-

-Što?- upitao je Melkior.

Imao je preaktivne senzore za sve što ne nije trebao čuti.

-Ništa. Pobjeglo mi je.- odgovorim.

Jedva je to dočekao.

-Pazi da ti što drugo ne bi pobjeglo.-

Nisam ga odmah razumio. Pomislio sam na nešto što pobjegne u gaće. No on je mislio na nešto drugo. Moram paziti što govorim pred Punašnom M. da ne bih izletio iz svratišta. Joj, Melkior ima užasnu narav. Sa svojim ratnim pričama blaži je od teorija zavjera kojima maltretira Vilka kratkog i mene.  Prije spavanja priča i priča.  

-Znaš.- obratio mi se . Taj znaš je kao epilog nekog  pisanog djela. Taj znaš je razumniji od ostatka priče.

-Kolikogod je socijalizam forsirao ukidanje feudalizma i izjednačavanje kmetova s feudalcima, feudalci su ipak preživjeli i postavili nove, suptilnije postavke feudalizma. Danas su to posjednici egzistencije koji nas hrane, oblače, omamljuju i uvjeravaju da suicid nije moralno prihvatljiv čin, jer ako svi posegnemo za „izlazom  u nuždi“ tko će raditi, tko će radom opskrbljivati i zgrtati kapital „posjednicima egzistencije“?... –

Često je načinjao tu priču o onima „gore“ i onima „dolje“. Stalno sam slušao kritiku kapitalizma, kako smo robovi bez lanaca, ali ipak robovi bez slobodne volje, montirane i programirane životinje u jarmu grabežljivaca...

Melkior je potpuno pobenavio od rata. Rat ga je otjerao u klošare. Zapravo ni prije baš nije bio čist.  Izvorno zaljubljen u  ideologiju služenja domovini, kao napaljen uškopljenik koji želi dokazati da još uvijek ima muda, srljao je u taj rat i u njega odveo tri maloljetna sina pod barjakom  slobodne zemlje. I sva tri sina poginula su u ratu, a on je ostao živ  s teretom sudbine i užasnim glavoboljama na koje se često žalio svakog jutra. Ponekad pomislim da je svako jutro mamuran od snova i zato ga boli glava.  Ništa ne kažem. Ne želim dolijevati aceton na još uvijek svježu ranu.   

-...nestanak običnog , malog čovjeka, rezultira nestankom samog posjednika. Vlastita smrt, smrt je posjednika egzistencije. Kao što je netko jednom rekao: „Bog je mrtav kada ljudi prestanu vjerovati u njega.“ Zato se ti posjednici toliko grčevito bore svim raspoloživim sredstvima obmane i manipulacije, uvjeriti nas „žitelje egzistencije“  kako je zatvorena kutija besmisla zapravo prihvatljiv i ugodan svijet za postizanje osobne sreće...-

Pravio sam se da slušam, a zapravo mi je pažnja koncentrirana na nešto drugo, na  pečeno pile iz grilla.  Našao sam ga na jednoj stranici časopisa o hrani.  Dao bih sva carstva svijeta za jedan pošteni, civiliziran obrok poput ovog.  Teku mi sline. Slinim kao pas.  Svjesno provodim nad samim sobom Pavlovljevo kondicioniranje. Ono što je Pavlov radio sa psima, to ja sada radim sa samim sobom.  Kada pogledam na hranu u časopisu počinju mi teći sline. Kada je Pavlov zazvonio zvoncem, psima su počele teći sline, jer ih je izdresirao da nakon oglašavanja zvonca uvijek dobiju  najdražu hranu. No nakon oglašavanja zvonca drugog zvuka,  pse je stresla struja.  I mene sada stresa struja od Melkiorovih večernjih predavanja.

-...samo jedna centralna privatna banka sa svojim podružnicama u svakoj zemlji, upravlja egzistencijom cjelokupne ljudske rase.  Samo ta  banka na čelu s jednim čovjekom nepoznata identiteta, posjednik je egzistencije čovjeka, svakog od nas. To je vrh feudalističke prijetnje...-

Jedino što je upečatljivo zastalo u uhu bilo je „čovjek nepoznata identiteta“. Zašto me je to tako zainteresiralo ne znam? Ali znam da će me ta misao proganjati danima. Doduše mi klošari jesmo neka vrsta buha bez identiteta, ali identitet nije ono što i osoba, čovjek. Lažni identitet pruža niz različitih mogućnosti od prijetnji, usjeha, laži.  Nitko zapravo ne zna tko si, ali s vremenom ni ti sam ne znaš tko zapravo jesi na kraju priče s identitetima. Kao što se čovjek  često splete u mreži vlastitih nedoslijednosti i laži, tako i lažni identiteti dovode do potpune negacije onog stvarnog ja. No meni se to ne može dogoditi. Ja točno znam tko sam i što hoću. Ja sam  izgladnjeli vuk koji će učiniti ama baš sve samo da se dokopa svježeg i toplog obroka.

Istrgao sam iz časopisa sliku pečenog pileta i gurnuo je u usta. Pile je bilo točno takvog okusa kao što sam i očekivao.  Sočno pile u mirodijama tretirano na poseban način.  Vodenasto bijelo meso i hrskava začinjena koža.  Drobio sam kožu i lomio mekane kosti pečenog pileta, ali zapravo sam žvakao papir koji je škripao i stvarao buku. Trudio sam se iz njega izvući sve najbolje arome.

Melkior je stao na trenutak i zabrinuto zapitao.

-Što radiš to budalo?? –

Približio se da vidi što stvarno radim.

-Pa ti blesane žvačeš papir.-

Okrutna osuda iako istinita.

-Pa što onda ako žvačem papir. Žvačem svoj papir. Gladan sam .-kažem

-Otrovati će se čovječe. To nije običan papir, to je kemija.-

Progutao sam nekoliko manjih komadića  rastopljenih u slini. No Melkior je divljački nasrnuo na mene u želji da će istrgnuti taj papir iz ustiju.  Naravno njegovim namjerama nije bilo moguće umaknuti.

-Ma ispljuni to! Kažem ti.-

-Odmah ispljuni.-

Uhvatio me jednom rukom oko vrata, a drugom s dva debela prsta: kažiprstom i srednjakom,  zakačio nosnice. Nasrnuo je na me kao na bika. Bika hvataš oko vrata i dva prsta mu gurneš u nosnice.

-Pa koji ti je?-

Melkior je kao zaglavljeni CD disk ponavljao jedno te isto.

-Ispljuni...Ispljuni...-

Rukom omotanom oko mojeg vrata, dohvatio je donju vilicu.  Uskoro mi je razjapio usta kao zubar na godišnjem stomatološkom pregledu. Žvakao sam mu prste, ali se nisam mogao osloboditi. Iako je samo živio od soje i drugih govana kako je znao reći, bio je izuzetno jak. Ustao sam, ali nisam mogao izbjeći stisak. Navlačio me po cijeloj sobi. Srušili smo stol, a aluminijski tanjuri, zazveckali su po podu. I nas dvojica u klinču pali smo na pod.

-Ispljuni ili ću te zadaviti!- poprijetio je.

Ispljunuo sam konačno.  Ležali smo jedno vrijeme na podu zadihani kao hrvači u ringu.  Pomogao mi je ustati i pritom dometnuo.

-Jebeni kretenu šta moram i tebe spašavati?-

Ne znam je li to bilo pitanje upućeno meni ili pitanje retoričkog karaktera. Vjerojatno je trebalo značiti „mnoge sam ih spasio u ratu od neprijatelja, a sad moram spašavati i tebe od tebe.“. Takva je barem bila moja interpretacija. Pošao je prema krevetu. Naglo se okrenuo i zagledao u mene. Činilo mi se kao da gleda nekog iza mene, a ne ravno u mene. No za stvarno je gledao u mene kao u transu.

-Sine oprosti što sam te odveo u taj prokleti rat. Majka nije dala, ali nisam je slušao.-

Čovjek je buncao o nekoj epizodi gdje je izgubio sina. Očito sam bio glavni okidač za sranje.

-Želio sam osigurati tebi budućnost u slobodnoj zemlji, ali nisam uspio.  Bio sam lud, zaluđen. Ne. Ne trebaš plakati. Dobro je. Dobro je.-

Sjedao je na krevet. Shvatio sam da je to utješan govor pred samu smrt. Vjerojatno je jednog od trojice sinova držao na rukama i tješio prije nego je nastupila smrt. Nikada ga nisam vidio ovakvog.  Svejedno govorio je kao navinut.

-Bio sam glup. Trebao sam slušati tvoju majku. Imala je pravo. Ja nisam...-

Zajecao je dok sam pospremao stol i podizao stvari s poda. Pogodio sam tog čovjeka u pravu žicu. Sada će pola noći mljeti i dramatizirati. Na podu do noge stola, ostao je otvoren časopis s hranom na stranici sa salatama i složencima. Provlačio se veliki naslov „Tajna je u slojevima...“ i tri točkice.  Izgledala je doista primamljivo i ukusno.  Na vrhu majoneza, u sredini jedna vrsta mesa, a na dnu druga.  Osjećao sam se perverzno i uvrnuto. Čitao sam sastojke salate, sistematično zamišljao svaki sastojak. Pritom sam osjetio jake podražaje po kralježnici  kao kada bih doživljavao orgazam, gastronomski orgazam.

Sastojci:

500 grama očišćene morske žabe bez kože

250 grama očišćenih smrznutih kozica

Zatitrao sam kao leptir. Posljednje kozice, gledao sam kroz staklo restorana. Jezikom sam oprao cijeli izlog dimenzija dva metra puta metar i pol.  Još sada se perverzno oblizivam i jezikom dodirujem lice.

listovi miješane salate

2 oguljene poveće rajčice

papar u zrnu

lovorov list

i na kraju

125 mililitara Hellmann's Light majoneze.

Svršio sam gastronomskim užitkom krišom gutajući istrgnuti papir sa slikom Plemenitog žabljeg složenca Poskočnika. Progutao sam ga cijelog bez razmišljanja. To me je na trenutak umirilo. No iscrpljeno tijelo je zadovoljno drhtalo kao nakon koitusa čiji sam osjećaj  užitka već potpuno zaboravio.

Melkior je napokon zaspao. Izmorila ga je melodramatika vlastite monodrame. Postao sam svijestan  toga koliko smrdim. Prezirao sam javnu kupaonicu u svratištu. Gotovo nikad nemaš mira ni privatnosti. Nisam se kupao skoro mjesec dana. Zabadava mi lažni identitet kada trulo smrdim. Melkior je još tu i tamo trzao u snu. Koja luda večer. Pomislio sam.

Kakvih li se samo ličinaka nagledaš kao marginalac. Kao marginalac imaš sasvim drugačiju perspektivu. Zaboli te za sve i gledaš kako ti dođe. Nemaš moralnih dvojbi  jer je ionako tvoje  dostojanstvo silovano. Ali zato imaš jako samopouzdanje. Potrebno ti je samopouzdanje da kopaš po kontejnerima ispred tolikih očiju. Nema osjećaja srama ili stida. No svakakvih se ljudi nagledaš: trulih i sirovih golaća,  naduvenih mješina bez imalo takta, ćelavih i nabildanih pastuha kratke pameti. Joj... U kakvu je samu bijednu krošnju izraslo majmunsko stablo?

I onda tamo neko nedonošće kaže: „Mama vidi onog tamo stričeka! Pa kak' to izgleda?“

Izgleda tako jer ga je upravo ličinka poput tvoje mame i tate osudila na takav život.

Čudno je to da se uopće ne sjećam trenutka kada sam postao marginalac.  Svi su svijesni svoje povijesti pa čak i Melkior i Vilko kratki.  Svi imaju jasnu povijest tog trenutka kada ih je silovao vampir   ugrizom nesretne sudbine. Znam samo da je oduvijek bilo tako. Sve od početka, sistematično sam obožavao kult posiljene marginalizirane čete.

Grad užasa, sakati časnici, česte epidemije i sveti ratovi,

Nemoć pred političkim frakcijama i skrušen strah pred Minotaurom. Da, to je labirint mogućnosti buhe bez zaštitne kacige za slijetanje.  Sjećanje mi je izblijedjelo. Sjene su moje jedino sjećanje.

Ostatak romana pročitajte na: Rekvijem nasukanih