SVJETOVI INTIMNIH EGZILIJA
SVJETOVI INTIMNIH EGZILIJA
Zoran
Hercigonja
I. POGLAVLJE
Na
obali opustošena grada,
već
vjekovima kidam karike lanaca.
Probijam
se kroz bure i mećave,
uspinjem
se uz jaku struju vodopada,
lomim
krila vjetrenjačama,
otimam
se iz naručja krvožednih sirena.
Sunce
je već odavno zašlo nad samrtnom posteljom
moga
daha.
Na
obali nekdanjeg grada, zasadio sam
suhi
cvijetak nade da raste na spaljenome tlu,
da
živi i umire i posljednjim dahom zuri u zvijezde,
gdje
nekoć bio je njegov dom.
Tata
mene je strah!-kliknuo je glasić preko telefona dok je požudno promatrao
rasporak svilene bluze i dvije porculanske dojke u kupeu ispred sebe.
Činilo
se kako su te dvije oble i nabrekle dojke samo dodatak krajoliku na izdisaju i
izmaku snaga.
-Tata
bojim se tog ispita.- rekao je tanahni glasić.
-Pa
to je ispit kao i svaki drugi.- izdahnuo je nestrpljivo.
-Vježbali
smo jučer cijeli dan. Zašto praviš probleme tamo gdje ih ne treba?-
-Ali
tata, to je matematika.- ponovno se začuo čaroban glasić iz plastične kutijice.
-Joj
milo moje. Samo se nemoj ustrtariti na
ispitu i sve će biti dobro.-
Bio
je svijestan da je fraza „sve će biti dobro“ postala toliko otrcani i izglodani
primjerak koji ponavljamo u trenucima
kada nemamo ništa drugo, kada ne znamo što više reći, a opet ta ista fraza pruža naizgled utjehu
u uznemirenosti bića. Uvijek ju koriste
u ljubavnim filmovima za naglašavanje melodramatičnosti prizora i ustoličenja
neke lažne i trenutne sigurnosti, kao oslonac, kao sila teža obrnuto proporcionalna
svim silama težama što zemaljskim, što kozmičkim, što ljudskim. Sada ta ista
fraza služi za gašenje požara uznemirenog duha.
-Gle
ne mogu sad razgovarati. Znaš da sam na putu. Riješi onako kako smo jučer
rješavali i neće biti problema.-
-Dobro
tata. A kada se vidimo?-
-Pa
rekli smo danas poslije škole. Imam iznenađenje za mamu i tebe.-
Hihot
i smijeh djevojčice probudio je majčinski instinkt žene nasuprot njemu i
natjerao joj rumenilo u obraze.
Prije
svega, trudio se umiriti svoje dijete svejedno svijestan da će to iznenađenje
trajati kao i sva iznenađenja: tek trenutak kozmičkog vremena dok ga ne proguta
dim jalovosti i banalnosti svijeta ljudi.
-Dobro
dušice. Vidimo se onda nakon škole. Znaš gdje trebaš otići nakon škole?-upitao
je zabrinuto.
-Znam
tata. Moram uhvatiti vlak i doći na brodogradilište.- rekao je tanahni glasić.
-Dobro
dušo. I kako smo dogovorili. Nemoj razgovarati s nepoznatima na vlaku.Može?-
-Dobro
tata.-
-Ajde
lijepo se provedi u školi i sretno na ispitu. Volim te.-rekao je gotovo
mehanički poput robota uhodanog u
svakodnevnu rutinu. Jednostavno svakome treba znati uputiti prigodnu frazu koja
će mu se učiniti kao dobronamjerna briga za njega samoga. I on je znao da se čovjeka možeš jedino
riješiti ako mu serviraš osjećaj sigurnosti, odnosno kada kažeš ono što on želi
čuti.
Krajolik
je umirao u otrovu melankolije i zadahu jeseni. Priroda nakon klimatskog armagedona
uobičajenog za ovo doba godine, iščezavala je u ekranu prozorskog stakla kupea.
Sivi prizori prirode i utihnula naselja pod tamno smeđim krovovima obraslim
mahovinom, bljeskali su i nestajali u
pokretnoj traci gibanja vlaka.
Žena
nasuprot njemu smiješila se. Rumeni obrazi prijateljski su sjali.
-To
je bila vaša djevojčica?- upitala je razdraganim glasom.
-Da.-
potvrdio je zamišljeno kriomice buljeći u njezin rasporak na bluzi.
-Jako
je nesigurna. Boji se škole i ispita.
Uvijek je uhvati neka tjeskoba.-
-Tako
to zna biti s djecom- rekla je.
-Uvijek
se boje, žele biti s roditeljima. Vjerojatno se tako osjećaju sigurno.-
-Vi
isto imate djecu?- upitao je teškom mukom podižuć pogled s grudi na njezine
oči.
-Muž
i ja pokušavamo imati djecu već nekoliko godina, ali bez uspjeha.-
-Žao
mi je.- rekao je iako nije doista mislio tako.
Obitelj,
djeca; to je ono što Sartre naziva paklom. Pomislio je. Pakao, to su drugi
ljudi. Mnogo ljudi nije spremno podnijeti žrtvu radi obiteljskog života. Te
žrtve ne obuhvaćaju samo financije i beskonačno doživotno financiranje djeteta
nego i potpuni gubitak osobne udobnosti, bezbrižnosti i uživanja sve
privlačnijih i raznolikijih mogućnosti. Dijete je zatvorena zamka. Naivno
uvjerena da su djeca radost i da je svijet još uvijek primamljivo vrelo udobnog
i sretnog života, žena ispred njega nije prestala tupiti o tome koliko želi
djecu.
-Vi
niste imali takvih problema?-
-Ne.
Nisam. Ja sam... Naše dijete je bilo neplanirano. Ne neželjeno nego
neplanirano.- opravdavao se.
-Teško
je baš isplanirati trenutak kada ćemo imati djecu. Prije bih rekla da se to
dogodi nekako sasvim spontano.-
Kako je prešao s nabreklih dojki na plave
staklene oči te žene, sve više mu se činilo da je ili glupa ili toliko
drogirana da ne zna što govori. Htio joj
je proturječiti i kontrirati njezinim tvrdnjama, ali u svakom muškarcu pred
lijepom ženom proradi onaj iskonski nagon: nagon za reprodukciju. Ukratko želio ju je povaliti. Znao je da za
takav korak treba vremena i strpljenja. Zavođenje je poput lova. Žrtvi se trebaš
pažljivo i iznimno tiho prišuljati, a onda nahrupiti kao gladan lav ili
razjareni bik. Strpljenja. Tješio se.
-Potpuno
ste u pravu. Teško je isplanirati trenutak u kojem ćeš kreirati život. Sve to
nekako dođe baš kako ste rekli spontano.-
Poneki
bljesak svjetlosti koji se uspješno probio kroz oblake, obasjao je bijelo lice
i crnu kosu. Tek u tom trenutku vidio je s kakvom ga je ljepoticom Bog
blagoslovio. Kupe je potpuno prazan, a vlak u pokretu briše svaki osjećaj
krivnje ili grižnje savjesti. Privlačila ga je gusta crna kosa, gusta kao šumska
mahovina i crna poput vraninog krila. No obli obrazi i isto tako oble dojke
sramežljivo skrivene ispod rasporka bluze, činili su se i više nego
primamljivima. Vjerojatno joj je u genetici sva ta oblost i mekoća. Vjerojatno
lice, dojke i guza imaju istu kodnu osnovu. Pomislio je.
-U
koji razred ide vaša djevojčica?- upita razdragano.
-Sada
će biti četvrti razred, mislim.- otegnuo je.
-Uvijek
je tako plaha i nesigurna?-
-Da.
Više-manje. Kod kuće je sasvim u redu, ali u školi ju hvata neka tjeskoba. Bili
smo kod psihologa, ali nalaz i dijagnoza, činili su se sasvim u redu. Psiholog
je pretpostavio da je to sve zbog mojeg posla.-
-A
čime se bavite?- upita oprezno bojeći se da ne pošalje pogrešnu poruku.
-Ja
sam trgovački putnik. Bavim se prodajom jahti za bogataše.-
-Pa
mislila sam da se taj posao može odraditi fiksno na jednom mjestu.-
-Da.
U pravu ste. To je bilo tako sve do sada dok nije nahrupila recesija. Sada sam
postao terenski radnik i tako lobiram gdje god se pruža kakva prilika.-
Bilo
mu je iskreno mučno govoriti o svojem poslu pred nepoznatom ženom. Radije
okrene na temu svojeg djeteta. Mlade ženke bez potomstva, uvijek padaju na temu
djeteta.
-Vjerojatno
zbog mojeg čestog izbivanja moja mala pati. A što se može.- zaključi.
-Ja
bih isto voljela imati kćerku. Iako bih bila zadovoljna da uopće mogu
zatrudnjeti i imati dijete, ali kada bih mogla birati najradije bih imala kćer.
Sigurno je lijepo imati curicu?- upita razdragano.
Preko
tanke bluze bradavice dojki, nabubrile su i probijale. Poželio ih je dodirnuti
i okrenuti u nekom smjeru kao kotačiće prastarih radio aparata na elektronske
cijevi dok tražiš pravu stanicu. Koliko su samo ti prastari predmeti bili
erotični i perverzni. Pomisli. Danas toga nema. Sve je samo tipka ili zaslon osjetljiv
na dodir kojeg uopće pod prstima i ne
osjetiš.
-Čudno
je to znate.-
-Što
to?- upita pomalo uplašeno.
-
Pa to kako smo mi ljudi drski i bahati.Koliko smo samo arogantni prema prirodi.
Želimo kontrolirati baš sve, svaki kod uzvišene prirode i kozmosa. Kada možemo imati djecu i rađati ih, onda taj
prirodni impuls i spremnost tijela gušimo
raznim kontracepcijama. No kada
očajnički želimo ponovno imati djecu, a po nekom prirodnom zakonu nam nije
dozvoljeno, onda pokušavamo sve samo da bismo tijelo učinili sposobnim za
reprodukciju.-
Ženi
nasuprot njemu orose se oči i proguta prazni gutljaj gorčine i istine.
Put
se učini dug, beskonačan, kao da nema
kraja, kao da vlak putuje u nedogled. A vrijeme je bilo isto takvo, dugo i
beskonačno, čemerno i monotono kao vječnost.
Okolina je oko njega postajala sve siromašnija, sve sami krš i gole
klisure. Otvorio je kofer na koljenima.
Odsjaj crvene najlonske fascikle, obojio je prozor kupea u crveno, a krajolik isto tako obojen u crveno, izgledao
je kao dolina pokolja. U prozoru je vidio sasvim jasno svoje lice, lice
izmučenog pokajnika koji žudi za prolaznim užicima, ali i za vječnošću
trenutka.
Iz
kofera mu ispadne bijeli papirić smotan u lik broda nalik minijaturnom
Titaniku.
Žena
ispred njega podigne papirni ukras.
-To
je origami. To ste vi napravili?- upita nježnim glasom.
-Ne
to je izradila moja kći.- rekao je izvlačeći crvenu fasciklu.
-To
su radili u školi pa je cijeli stan
zatrpala raznim papirićima i predmetima od papira.-
-Ovaj
brodić je poseban.-
-Zašto
poseban?- upitao je.
-Pa
s ove strane ima nacrtano srce. Pogledajte.-
Podigla
se sa sjedala i zakoračila prema njemu. Sklapajući kofer, bio je uvjeren da na
tom papirnatom brodiću nije bilo ničega. Nekako mu se činilo kao da je ta draga, bujna
gospođa sama nacrtala to srce. Osjetio
je njezin dah na licu. Brodić od papira
uzeo je tek tako.
Poljubio
joj je ruku. Samo je šutjela i
proždirala pogledom intenzitetom jednakim
intenzitetu nagona bogomoljke koja proždire svojeg ljubavnika. Počela je
plaziti po njemu. Ispod tanke bluze val
topline zapuhnuo ga je. Poželio ju je
povaliti, ali nekako nije bio sretan s takvim dobitkom. Iako ju fizički nije odbijao, u mislima je
bio negdje drugdje. Žena je bila očajna. Sve ovo je činila samo zbog jednog jeftinog
cilja: da se uspješno reproducira u potomka koji joj vlastiti, legalni
supružnik i partner nije mogao darovati.
Odgurnuo
ju je od sebe i iskočio iz kupea na
hodnik. Zapalio je cigaretu i otvorio prozor vlaka. Nije mogao vjerovati kakav je prokleti
sretnik. Toliku sreću imaju samo pojedini u ovom terariju. Obitelj, stan,
primjerene i dostatne mogućnosti, poslovni uspjesi, bonusi na plaću i onda žene koje padaju na neki čudan šarm. Sve to
ga je gušilo. Odbijajući dimove cigarete motrio je spaljen obzor distancirano s osjećajem gnušanja.
Nekom
život rodi sunce, nekom život rađa mrak. Čudna je ta magija koja jednima uzme sve, a drugima daje sve. Razmišljao je
tako uživajući svaki daleki zeleni pitomi kutak zemaljske pustolovine. Dao se u šetnju. Na gotovo svakom koraku ubirao
je djetelinu sreće (djetelinu s četiri
lista). Razočaran, trgao je po lisitić namjerno pretvarajući sreću u serijske
sudbine nesretnika. Ali nesreća ga nije
htjela. Prezirao je svetost svoje pojave. Želio je biti kao i drugi ljudi,
nesretni i slomljeni. No rođen je pod
sretnom zvijezdom. Katkada bi volio znati kako je to dotaknuti dno, osjetiti
starenje i propadanje. Bijela sreća se
lijepila uz njega kao muhe na ljepak.
Nesretan
u utrobi te utopijske praznine, odluči
baciti se u prvu močvaru. Nadvio se nad kalom i blatom. Tijelo je drhtalo u sladostrasnom
orgazmu. Uspaljeno nakostriješen, žudio
je da se izvalja po blatu kao svinja. Mislima je potpuno bio priljubljen uz
blato. No iz daljine u galopu je trčao bijeli vuk. Obuzme ga ljudski strah i nemoć. Potrči u
ruci stiščući komadićke izgužvane djeteline. Vuk ga je dostizao. Istovremeno je bio okupan u znoju
zadovoljstva i straha. Po prvi puta se osjetio ugroženo pred egzistencijalnom
prijetnjom.
I
sladak zrak je na trenutak postao slan. Približio se obali mora. Zadihan vuk, zaustavi se i sjedne nasuprot
njemu. Nije režao; samo je ravnodušno gledao prema njemu. Obrisavši znoj s čela, preklinjao je.
-Molim
te! Nemoj me ubiti!-
Očajnički je prebirao riječima.
-Ako
si gladan, evo mogu odsjeći ruku ili dlan! Samo me ostavi na životu.-
Vuk
je dubokim očima sreće samo gledao. Nije to bio bilo kakav vuk, već njegova na
trenutak odbjegla bijela sreća.Potjerao ga je daleko od kala močvara i blata.
Tada
je shvatio.
-Zaostao
sam na toj ogavnoj livadi života, lišen tmine i kaljuže kala. Ostavljen u
inkubatoru i dalje ću samo pratiti život i nimalo živjeti. Život nikada na dnu,
uvijek odbijen od nesreće i sjete. Život kakav zaslužujem imati!?-
Iscijedio
je cigaretu i zapalio novu. Pogled preko stakla kupea na ženu u zgrčenom položaju stida, podsjetio ga je
ujedno i na davnu povijest prije nego ga je ugrabila bijela sreća i nakanila ga
ne više puštati.
Svakoj
njegovoj ubranoj djetelini s četiri lista, otkidao je po jedan list i cerio se kao budala. Pljuvao mu je u lice
kada bi kući donosio petice, a za jedinice bi ga nazivao bitangom, marvom predviđajući budućnost u čišćenju štale.
-Jedino
za što si podoban jest čišćenje štale.- zlim mu je pogledom tepao dok ga je silio jesti trule šljive prije izlaska s
Monikom.
Želio
je da se usere pred mladom damom kao grlica, jer po njegovom stručnom
mišljenju i procjeni on nije bio
sposoban pojebati curu.
Natjerao
ga je da nalakira nokte u crveno. To je bila boja pičkice kao što je on sam. A
onda je trebao poput prave muškarčine
velikim šnajderskim škarama strugati lak s noktiju. Smijao se kao kreten i
komentirao njegove pokrete sa škarama.
–Pedantni
su to pokreti male kuje.- govorio bi.
Živio je s njime jako dugo, sâm ulovljen u
mrežu životinje koja ga je prezirala jer
je dobro znala da nikada njegov sin neće
izrasti u monstruma, seljačinu kao što je on, njegov otac iskon i početak.
Uglavnom u njemu je gledao neprijatelja. Znao je da će ga se teško otarasiti.
Zbog čega je sve to radio? Nikad nije doznao. Je li to zbog zabave ili te
otrovne ljudske potrebe da napakosti drugom ljudskom biću ili je to prijezir
prema samome sebi; nikada nije dobio odgovor.
Znao
je sa sigurnošću da kobre ponekad
požderu vlastitu djecu. To je naučio na
dokumentarcu o životinjskim vrstama s pet godina dok je on u ludilu ispucavao
olovo iz zračnice u mačke i susjedove pse.
Nije
mu dao jesti puno puta. Nije mogao podnijeti da ijedan dio njega živi izvan
njega samoga. Nije se mogao pomiriti s činjenicom da je star, propao i oronuo
jarac. Došlo je vrijeme progona.
Tog
dana rekao je svoje što je imao. Rekao
je nešto u stilu.
-Moglo
je biti drugačije. Mogao sam te jednostavno utopiti kad si kmečao. Ali nisam.
Bio sam dobar otac i ostavio te na životu.-
Onesvijestio
ga je komadom neobrađenog drva. Pomokrio se po njemu u znak protesta i muškog
pozdrava, a onda ga svega zalio benzinom.
Zapalio je istu ovakvu cigaretu s okusom mentola i rekao:
-Hastsa
la vista baby. Bilo je dosta sranja-
Od
tog trenutka, više se nije mogao
otarasiti bijele sreće.
Vratio se u kupe.
-Oprostite na onom
maloprije.- rekao sjevši do te žene.
-Ne. Vi oprostite meni.
Malo sam prenaglila.- briznula je u plač.
-Već dugo
pokušavam zatrudnjeti, ali moj muž...-i
tu zastane rečenica.
Obgrlio
ju je pijetlovski ponosnim pokretom
krila. Tješio ju je riječima i šapatom.
Buljila je u crvenu fasciklu i bijeli origami brodić od papira. Brodić je
plovio krvavim morem fascikla. Bjelina
na krvavoj površini vode podsjećala ga je na bijele plahte na kojima je spustio krv svoje
tada nevine žene. Krv žene na bijeloj
plahti bijele sreće koja ga prati u stopu. Prokleto sam sretan. Pomisli.
-Mojem
mužu ne bi smetalo ako biste vi...- zastajkivala je u govoru.
Bojala
se moralnih prepreki do kojih njemu uopće nije bilo stalo. Nije mario što će i gdje će tko reći. Bijela sreća će
učiniti svoje.
-Što
ste željeli reći?- prođe joj rukom kroz kosu.
-Željela
sam vas pitati prije nego sam onako nahrupila.-
-Nemojte
si zbog toga prebacivati. Ponekad u očaju učinimo nešto zbog čega kasnije
žalimo.-
-Da
bila sam očajna. I još uvijek sam
očajna.-
Plave,
orošene oči, mijenjale su ton pod
svjetlošću i sivilom dana. Kao dva odijeljena mora čiji se valovi sudaraju i
pritom mijenjaju boju; tako su izgledale njezine oči. Kada bi okrenula oči
prema njemu, imao je osjećaj kao da ga bode ravno u izdajničko srce. Plime i
oseke odnosile su i donosile želju u
plamenom pogledu te očajne žene.
-Ja
volim svojeg muža gospodine.- uspravi se i iščupa iz zagrljaja.
-Nisam
u to ni sumnjao.- kaže s namjerom da potvrdi izjavu žene koja će mu možda dati,
ako odigra dobru frazu uz malu pomoć bijele sreće.
-Nemojte
misliti da sam neka drolja. Ovo radim iz očajničke želje da dobijem dijete. Želim to dijete pod svaku cijenu. Moj muž je
impotentan i ne možemo imati dijete. Život bez djeteta nije život.-
Prisjetio
se svoje nesigurne kćerke od maloprije, njezinog glasića koji je zvao upomoć. No to su bile pretjerane formulacije za njega.
Nije pretendirao pretjerivati. Sve je shvaćao kao obavezu, programiranu
svakodnevicu koja ima svoje zadatke, atribute, objekte i tako dalje.
Nitko
ga nije mogao uvjeriti u suprotno. Terarij u kojem je zarobljen, nije ništa
drugo nego mjesto gdje se sve
podrazumijeva. Kada se sve počinje podrazumijevati, onda čovjeka više nema.
Čovjek se gubi u svijetu podrazumijevanja. Podrazumijeva se da kao suprug moram voljeti ženu iako je s vremenskim
odmakom više ne volim, da moram raditi kompromise iako mi je puna kapa njezinih
prijateljica, majke i drugih mudrih
savjetodavnih fizičkih prežderanih i pretilih ženskih institucija, da moram
izgubiti privatnost i sve što sam ikada imao zbog podrazumijevanja.
-
Ženo ti si luda. -Poželio je reći.
Kako
je moguće da čovjek može biti toliko podjarmljen
obmanom da srlja u propast. Žena do njega činila mu se na trenutke kao lutka na
baterije koja mora izvršiti svoj zadatak u okvirima otkucavanja biološkog sata.
Iako bi je najradije žestoko napunio sjemenom kako to rade bikovi bretonskim
kravama, odbijala ga je pomisao da stvori novo biće u lancima podrazumijevanja,
novu osobu osuđenu na programiranu sudbinu. Nije se želio osjećati krivim.
-Inače
moj muž ne bi imao ništa protiv toga da s vama zanesem.- kriomice ga je
pogledavala.
-On
zna za moje aktivnosti i spreman je podnijeti takvu žrtvu. Rekao mi je da nađem
nekoga pouzdanog i zdravog.-
-A
vi ste odabrali baš mene?- rekao je posprdno.
-Kako
znate da sam ja pouzdan? Možda sam neki serijski ubojica.- kaže.
-Ne
vjerujem u to.-
-Zašto?
Zar se moja fizionomija ne bi mogla protumačiti kao kriminalna ili perverzna?-
Sjela
je bliže njemu i nježnim pokretom ruke uhvatila ga za dlan.
-Ali
vi imate dijete i prema tome znam da ste
dobra osoba.-
-Znate
to jer se to jednostavno podrazumijeva je li tako? Ili postoje neki drugi
razlozi?-
Na
trenutke ga je hvatala jeza od riječi koje je izgovarao. Iako mu je primarna
želja bila povaliti takvu ženu, neki dio njega bunio se protiv toga. U
uobičajenim okolnostima takvu ljepoticu oblih obraza, grudi i bokova, bio bi
prcao samo tako. Ali sada je postojala neka prepreka iako ne moralno osnovana
prepreka.
-Znam
to jer ste tako lijepo razgovarali s kćeri, a opet ona vas cijeni jer inače ne
bi od svih mogućih oblika origamija napravila baš brod, nešto što je vama
važno.-
Zvučala
je vrlo uvjerljivo. Ali opet u njegovim očima, ona je samo bila živina iz
postojećeg terarija kojeg je obuzela klimatska dekadencija. Očajna žena počela
se umiljavati. Zjenice su se širile u krupnim očima bretonske krave s jednom
jedinom željom.
Bojala
se priznati očito. Krupne plave oči razmaknutih zjenica uporno su ponavljale:
-
Molim te, napuni me ti jebeni jebaču sa spolnom rafiniranošću magarca. Od
tvojeg bi golemog spolovila koje strši iz hlača i sjedalo kupea doživjelo
orgazam samo od toga što sjediš na njemu i trljaš se o njega. Molim te napuni
me! Napuni me....-
-A
tko mi garantira da jednog dana nećete pokucati na moja vrata?- upita žestoko.
Uspravila
se zbunjena neočekivanim pitanjem.
-Pa
ne znam vašu adresu, a ni mjesto boravka. Nisam vas to ni upitala jer mi nije
važno.-
-A
što ako bi jednog dana vaše dijete željelo saznati istinu i potražiti biološkog
oca? Što biste mu rekli. To je bio neki usputni prolaznik iz kupea vlaka. Drago moje mama ti se jebala sa
svakakvim usputnim ološem iz vlaka. I onda dijete krene u očajničku potragu za
ocem, a vi mu kažete da mu je otac trgovački putnik i evo pakla.-
Ni
sam ne zna što ga je snašlo. Tijelo želi gnječiti tijelo ove sirotice, ali sam
taj čovjek budi u sebi neki uspavali
intenzitet antisreće. Želi potisnuti bijelu sreću i uvaljati je u močvarno
blato. Prelak ulov. Pomisli. O tome se
radi. Zato jedan dio mene ne želi obrlatiti tu ženu. Prizna samome sebi.
-Ja
vam garantiram da se to neće nikad dogoditi. Ako me blagoslovite djetetom,
nikada vas neću gnjaviti. Odmah ću zaboraviti na to tko ste i tko ste bili. Ja
sam očajna žena gospodine i želim samo dijete, prokleto dijete! Zar previše
tražim!?-
Legla
je u svom očaju na njega. Težina njezina tijela, prikliještila je njegovo spolovilo. Mislio je da će prsnuti.
Oblije ga znoj. Žena se skidala i čvrstim stiskom ruku trljala mu lice o svoje vrele
dojke. Crveni krugovi oko bradavica na
bijelim dojkama svijetlili su kao stražnji farovi štop
svjetala na autobusu. Onemoćao je na trenutak, ali na pravom mjestu, bio je
dovoljno tvrd.
Silovito
ga je zajašila na sjedalu i ponavljala refren promjenjivim intenzitetima glasa koji je ovisio o jačini podražaja njene maternice.
-Blagoslovljen dobri čovječe! Bog će
platiti...-
Imao
je osjećaj kao da joj probija maternicu i ulazi u vitalne organe. Nimalo nije marila za bol; samo je očajnički
htjela imati dijete i uigrati se u nametnutu ulogu zemaljskog imaginarija.
Približavao
se taj trenutak. Bilo je samo pitanje djelića vremena kada će zasaditi sjeme
svojeg cvijeta u njoj. Želi li on doista to? Pitao se. Što
će mu još jedno živuće gmižuće iskustvo u terariju. Već jedno takvo iskustvo ima koje mora voljeti
svim srcem, iako bi je nekada najradije utopio u wc školjki. Još koja godina i
počet će me mrziti i proklinjati svoje postojanje, a ja ću biti dežurni krivac.
Razmišljao je u trenucima između orgazama. Krajolik je jecao u mrtvilu i
sivilu. Vlak je prolazio kroz pašnjake nad kojima su letjele vrane u
potrazi za strvinama. Ne! Ne želim se osjećati krivim. Čvrsto odluči.
-Ne
želim se osjećati krivim!! Čuješ me!- vikne glasno i zbaci ženu sa sebe na
nasuprotno sjedalo kupea.
Stajao
je ukrućena penisa nad tom ženom kao grčka statua enormnih genitalija koja je nijema i u čudu promatrala kako iz
goleme anakonde pljušti slap sjemene tekućine. Izlijevao je esenciju svoje biti
na crveni najlonski fascikl pored bijelog papirnatog brodića. Brodić je
potonuo.
-Oprosti,
ali ja to ne mogu.- pomirljivim glasom rekao je ženi dok je gladio penis i spremao ga
u natrag u hlače.
Kupio
je stvari po kupeu i i bez pozdrava iskočio
u hodnik. Zazvonio je mobitel.
-Da.-
javio se veoma grubo i nervozno.
-Dragi.
Zvao je ravnatelj škole i kaže da se
danas nešto loše dogodilo i da nema nastave.-
-Što
se dogodilo loše?- upita preznojen od prethodnog pražnjenja.
-Nije
htio o detaljima, nije me htio uzrujavati, ali kaže da će djeca danas ranije
doći kućama zbog evo neplanirane situacije. Samo sam te htjela zamoliti da
nekako dočekaš našu malu ako je moguće.-
-Rekao
sam joj ujutro da se vidimo kod brodogradilišta nakon škole.- kaže oštro.
-Znam
da imamo dogovor za danas, ali što će raditi cijeli dan do tada?- upita zabrinuto.
-Jebi
ga! Ne znam. Nek otiđe negdje sa svojim prijateljicama. Ima džeparac.-
-Ne
brini! Sve će biti dobro.-
I
prekine liniju.
-Mama
bojim se.- začuo se slab glasić razočaranja djevojčice dok je ona uživala u
pahuljastom dodiru usana po vratu. Masirale su je nježno i požudno ispunjavajući svaku poru kože tragovima sline.
Depresivna
soba u polumraku i lomnom zidu, nisu je smeli. Doduše sama je birala depresivna
mjesta u koja nitko nije zalazio. Tako se osjećala sigurno i zaštićeno. Tapete
su se na nekim mjestima gulile, a tamo gdje nisu, posivjele su od prljavštine i
vlage. Svjetlo je samo mračilo. Jedini
luksuz ove sobice bio je balkon s pogledom na sunce za sunčanih dana ako imaš
sreće.
-Dušice
nemaš se čega bojati.- rekla je zabrinuta žena svojoj uspješnoj reprodukciji.
Nježni
ljubavnik ogrnut u crno mišičavo tijelo, lizao je ostatak tijela žene potpuno
prepuštene snazi stiska rasplodnog bika.
-Mama
pišem test iz matematike. Bojim se da neću moći...-
Prekine
je grubim gotovo zapovjedničkim glasom.
-Jučer
smo radile matematiku i sve je bilo u redu. Samo se trebaš smiriti i koncentrirati
na test.
Površno
je upijala kćerine riječi dok je zaljubljeno sanjarila o muškarcu s kojim je
maloprije doživjela nevjerojatno iskustvo. Još je uvijek osjećala
testosteronsku otopinu na koži koja joj je pobuđivala pohotu. U vrelom naručju,
čvrsto ju je stiskalo živo sjećanje na čovjeka koji je svakodnevno oslobađa
onog što jest: zarobljenica u ulozi majke, supruge i sakate i hrome nesretnice.
Otrla je znoj s lica i dvaput duboko udahnula.
-Slušaj.
Najprije dobro pročitaj zadatak i ispiši iz zadatka sve veličine. Zatim
pogledaj formulu i usporedi što imaš, a što je nepoznato. Nakon toga postavi
jednadžbu i riješi do kraja.-
Golemi
tip od metar i osamdeset četiri, nastavljao je putovanje jezikom po njenom
tijelu. Spustio se sve do nogu. Trknula ga je rukom i grimasom dala znak: ne
noge. Otkad je doživjela prometnu nesreću i ozlijedila kralješnicu, nije
osjećala noge. U desnoj je osjećala samo podražaj na toplo, a lijeva je bila
potpuno beskorisna. Pokorni ljubavnik, stavio je glavu na njen
trbuh.
-Dobro
mama.- nesigurno drhtavim glasićem rekla je djevojčica.
-Znaš
gdje trebaš doći nakon škole?- upitala je.
-Znam
mama. Moram na vlak i do brodogradilišta.-
-Tako
je dušice. Tamo ćemo te tata i ja čekati. Tata kaže da ima neko iznenađenje za
nas. Zasigurno nešto lijepo.-
-Mama.
Volim te.-
-I
ja tebe dušo.-
Bacila
je mobitel na noćni ormarić.
-Prokleta
djeca.- srdito dobaci.
Pljusnula
je ljubavnika po licu.
-Što
si stao? Zašto te plaćam?-
-Oprostite
gospođo.- rekao je podignuvši glavu s njezinog trbuha.
-Gori
si nego dijete. Ne trebam kmezave jadnike sklone sažalijevanju.-
Otkako
je završila u kolicima, svijet je postao drugačiji. Svi su postali nježniji i
ljubazniji u dnevnom ophođenju s njom. Više nije osjećala noge. Više nije
čvrsto stajala na zemlji. Svi su je držali
na dlanu kao da je od stakla. Pogotovo njezin zakoniti suprug.
-Isti
si ko' onaj moj kreten. Kmezav kreten koji se boji pojebati ženu u strahu da je
ne ošteti. Nemaš više što oštetiti kada mi je kralješnica sjebana. A znaš
zašto?-
Kliještima
od lijeve ruke, uhvatila je ljubavnika za lice.
-Znaš
zašto mi je kralješnica sjebana?-
-Ne
znam gospođo.-
-Kralješnicu
mi je sjebalo ono malo derište dok sam ju po ledu i snijegu vozila na balet. Da
nije bilo nje danas bih hodala uspravno, a ne bih bila osuđena njuškati tuđe
guzice.-
Udarila
je crnog ljubavnika po guzici. U očima joj je
plamtjela strast. Govorila mu je očima:
-Ubodi
me najjače što možeš; želim se ponovno osjećati kao žena. -
Otkako
nije osjećala noge, željela je brutalnim ubadanjem snažnog crnog pastuha s
golemim penisom i trenjem tog spolovila po samoj dijafragmi osjetiti da ponovno ima noge. Bol
je bila užitak.
-Poznajem
tvoj miris, okus tvojih usana: ponosnih i manje ponosnih. Poznajem svaki tvoj pokret i uzdah i pozu i otkucaj
srca tog zamamnog crnog tijela, slanoću suza, jetki miris znoja i okus sperme.
A nemam pojma ni tko si ni što si. Tisuću puta bolji od mojeg muža-
Povukla
ga je na sebe. Zajašio ju je kao bivol i nije prestao ubadati i ubadati. Iako
je naplaćivao svoje usluge i trudio se zaraditi novce, zaljubljeno je izvršavao
svoje dužnosti prema toj ženi. Ona nije bila
jedna od onih nad kojima je mehanički bez osjećaja odradio posao. Ova žena je
imala nešto u sebi.
Uživala
je u svakom trzaju njegovog tijela. Iako hroma i sakata, znala je da je i dalje
privlačna muškarcu dokle god posjeduje
funkcionalan instrumentarij za postizanje muškarčeva užitka. Zato je birala
samo obdarene koji bi joj omogućili krajnji užitak orgazma. Isprobala ih je
mnogo, ali ovaj je bio nešto više od tijela.
-Čekaj
čekaj.- uzviknula je najedanput.
-Što
boli te?- upitao je ljubavnik u strahu da je nije ozlijedio.
-Uspori
malo i polako ga i duboko ubaci.-zapovijedila je.
Slušao
je njezine naredbe slijepo. Kao i mnogi sažalio se nad tom ženom i želio je
ugoditi njezinim željama.
-A
sad me digni na sebe i tako završi.-
Golemi
crni ljubavnik, podigao ju je u naručje
kao kakvu dvanaestogodišnju djevojčicu. Činio je sve kako je tražila. A bila je
iznimno zahtjevna. Svjesno ga je zatvarala u svoj svijet. U plafon je odbijala
dah oduševljenja.
-Svrši...
Svrši u mene.- zapovijedila je.
Ljubavnik
se malo dvoumio pridržavajući njene beživotne noge.
-Ne
boj se sterilna sam.-
Još
otkako je rodila djevojčicu carskim rezom, podvezala je jajnike. Više nije
mogla zatrudnjeti; više nije htjela zatrudnjeti. Barem ne u ovome svijetu.
Ispunio ju je mlazom sjemena. Osjetila je pri svakom pokretu penisa i završnih
trzaja kako sjeme teče i slijeva se žljebovima
u njenu guzicu.
-Spusti
me na krevet i obriši.-
Crni
ljubavnik bespogovorno je izvršio njenu zapovijed. Ležala je u ekstazi na
krevetu raširenih nogu. Osjećala se kao
ispareno jezero naglo ispunjeno bujicom vode. Na trenutak je pomislila kako joj
se vraća snaga u noge. Bilo je blesavo pomisliti da će ponovno prohodati. Desna noga je
plamtjela zakašnjelim žarom orgazma.
-Odličan
si!- dobacila je ljubavniku, a potom uključila radio.
Mračna
prostorija ispunjavala se zvukom smooth
jazza. Zapušila je cigaretu.
-Koliko
te već dugo angažiram za ovakve procedure?-
-Ima
već jedno vrijeme gospođo. – odgovara ljubavnik hladeći se na otvorenim vratima
balkona.
Ukrućeni
penis još uvijek nije jenjavao.
-Vidiš
za to sam ja zaslužna.- i usmjeri vrh
goruće cigarete u smjeru ljubavnikova spolovila.
Cerekala
se kao luda. Ljubavnik je samo šutio glumeći pristojnost za iznos koji mu je
isplaćivala.
-Od
mene ti se ne spušta. Vidiš takva sam ti ja. Takni me samo jedanput i više
nikad nećeš imati problema s
potencijom.-
-Nego
ima li još jadnica kojima pružaš usluge?- upita ironično.
-Ima
gospođo, ali ja ih ne bih zvao jadnicama.-
-Dobro
onda droljetinama koje varaju svoje muževe. Može tako?-
-Gospođo...-
-Prestani
me više tako nazivati. Viđamo se skoro pa godinu dana. Glupo je! Zovi me recimo
draga. Da to bi bilo prihvatljivije. Štima?-
-Da
gos...draga.-
Osjećala
se nadmoćno nad muškarcem kojeg je mogla kontrolirati. Novci su moćna stvar za jadnike koji ih nemaju,
a žele ih zaraditi. Pomislila je. Samo
mašeš njima kao crvenom krpom biku pred
nosom i da vidiš kad krenu. Ljubavnik je gledao zrake stropne svjetiljke po
njenom tijelu. Izgledala je kao svaka druga žena bez ikakvih falingi. Otpuhivala
je dim visoko do stropa utopljena u misli o minulom događaju.
-Što
misliš kakvo mi iznenađenje priprema moj muž?-
-Oprostite,
ali to pitanje je malo preosobno i intimno.- ustručavao se reći, ali je
izgovorio- draga.-
-Preosobno
i intimno.- kaže paleći iduću cigaretu.
-Ma
nemoj mi reći. A dok me natežeš ko životinja i mrcvariš moje tijelo onda to
nije preosobno i intimno?-
-Dobro.
Kako želite draga.-
-Ne
znam kakvo je to iznenađenje.- odgovori kratko.
-Joj
stvarno si glup. Čak bi i moja desetogodišnja kći mogla prije tebe zaključiti.
Unajmit će jahtu da se provozamo.- razočarano i podrugljivo klikne.
-Nisam
znao oprostite.-
-Joj
bukvane pa već mjesecima ti govorim da moj muž radi s prodajom jahti i moguće je zaključiti da će
birati ono što mu je najbliže .-
Ljubavnik
je pristojno šutio i izašao na trenutak gol na balkon.
-Ista
si budala ko i on. Drugo ne zna nego samo te proklete jahte pa jahte. Nikad se
ne sjeti kupiti nakit ženi ili je počastiti kakvim izletom,
a ne kampiranjem na unajmljenoj jahti.-
-Gdje
si sada budalo?- podigla se s kreveta.
-Moraš
me odnijeti na wc. Ili želiš da se ovdje userem.-
Crni
ljubavnik bez ijednog komentara podiže je i odnosi na wc školjku. Dok ju je
držao u naručju, milovala mu je lice i crne nabrekle usne kao dvije zrele
slatke šljive.
-Stvarno
si lijep. Ima u tebi nešto samo ne znam što. A sad me spusti i zatvori vrata.-
Crni
ljubavnik gol sjedne na krevet i zapali cigaretu. Razmišljao je o ovoj ženi. Na
trenutke ga je obuzimao bijes, ali je sve to suzbijao podsjećanjem da je ta
žena nesretna zbog hendikepa, zbog hromosti. Nije joj mogao zamjeriti iako bi u
normalnim okolnostima zbog takvih prostota i ponižavanja odlijepio šamar,
pobrao novce i otišao. No ova žena ga je zalijepila u svoj svijet.
-Završila
sam. Dođi po mene kretenu.- vikala je iz kupaone.
Pustio
ju je da malo čeka dok ne popuši do kraja.
U poluotvorenom novčaniku na noćnom ormariću gledao je sliku njezine kćeri.
Slatka djevojčica na sreću nije imala ništa mamino barem na fotografiji.
-Dobro
kretenu znaš da ne mogu hodati! Gdje si više?-
-Idem
gospođo.-
-Stvarno
si kreten!-
Držeći
je u naručju djelovala je tako krhko i bespomoćno. Pitao se hoće li idući put biti tako grub i
zanosan prema njoj ili će više paziti. Noge
te žene beživotno su se tresle. Bile su tople, ali bez pokretljivosti, a
pokretljivost znači život. Spustio ju je na krevet.
-Imam
još jedan zadatak za tebe. Ne boj se platit ću ti.-
Crni
ljubavnik se ukipio.
-Moram
poslije posjetiti oca u bolnicu. Netko me treba dogurati u lift i spusti na
ulicu. Kad ovaj jeftini hotel nema rampe, a ni osoblja.-
-Da
vam pozovem i taksi gospođo.- pokorno upita
crni ljubavnik.
-Ne
ja ću sama pozvati taksi. Samo me moraš spustiti dolje na ulicu. I rekla sam
ti. Nemoj me više zvati gospođo. Osjećam se usrano od toga.-
-Oprostite.-
-Daj
sjedni malo do mene.- zapovijedila mu je.
Kao
pokislo pseto, sjeo je na krevet do nje i prepustio se nježnim slapovima njene
tanke i koščate ruke. Mazila ga je baš kao psetance.
-Imate
lijepu kćer.- otelo mu se.
-Znači
kopao si mi po novčaniku?- smirenim glasom je rekla na njegovo iznenađenje.
-Bio
je otvoren.-
-Znam
budalice. Ne trebaš se opravdavati.
Lijepa je kćer, ali grozna muka. Ne znam zašto sam pristala biti majka?
Zato što se to podrazumijevalo da mlada tek udana žena izrodi potomstvo.Prokleto
je to podrazumijevanje znaš mileni.-
-A
ti si tako miran i tih, poslušan i dobar.- nasmije se ljubavniku u lice.
-Poljubi me molim te.-
Ispunio
je njenu želju. Dao joj je do znanja poljupcem da je poštuje kao ženu, ali da u
ovim svinjarijama on vodi glavnu ulogu.
-Jesi
li oženjen žigolo?- iznenadno upita.
-Jesam
draga.-
-Što
žena kaže na sve to?-
-Ništa.
Mrtva je.-natmuri se.
Pridigla
se s kreveta i zagrli ga nježno masirajući golema leđa crnom ljubavniku.
-Oprosti.
Nisam znala.-
-U
redu je gospođo.-
-Imaš
li djece?- upita vrlo radoznalo.
-Imam
desetogodišnju kćer.-
-A
da. To sve govori.- rekla je mirnim glasom.
-Vjerojatno
si me zato pitao za moju kćer. Samohrani si otac. Što ćeš.-
Od
svih tih sirovih strasti i naporne erotike, trebalo mu je malo čistog ljudskog
dodira bez bolesnih primisli i namjera. Zagrljaj osakaćene žene, značio mu je
vrlo mnogo. Nije bio ni svjestan kako dugo vapi za takvim trenutkom.
Svakodnevno okrene po nekoliko žena, ali ni jedna ga toliko nije ganula kao
ova.
-Je
li ti dosta ovaj posao za prehraniti kćer?- upita strogo.
-Nije
baš ali snalazim se radeći i neke druge poslove.- rekao je izdahnuvši.
Dragajući
ga po licu, napipala je širok ožiljak posjekline iznad lijevog oka.
-Gdje
si to zaradio?-
-Ulična
tučnjava.- rekao je tiho.
Na
trenutak je otišao do balkonskih vratiju.
Shvatila
je pogrešku. Previše mu se približila pa je osjetio slabost i nestabilnost.
-Nisam
te htjela uvrijediti znaš. Što god radio, neću te osuđivati. Čovjek mora od
nečeg živjeti.-
Gledao
je u sunčevu zraku otetu među sivo crnim olovnim oblacima. U daljini grada,
oglašavala su se zvona.
-Želite
li još jednom?- upitao je brižno.
-Da.
Molim.- rekla je crnom ljubavniku koji
je s golemom kitom i šaržiranom erekcijom zaklanjao pogled na jedinu zraku sunca koja je dopirala u sobu.
I
drugi puta je bilo tako strasno kao i prvi. Uživala je svim bićem i dušom. Crni ljubavnik, donosio joj je orgazam za
orgazmom.
Ostatak romana pročitajte na poveznica
lomim krila vjetrenjačama,
OdgovoriIzbrišiotimam se iz naručja krvožednih sirena....odlična metafora...i ja sam je lomila svojevremeno ali nisam uspjela do kraja...bravo (Denis Kožljan)