KRISTALNI GRAD






Budi se mladić nakon noćne more koja ga je, čini se oborila s nogu. Srce mu obuzima neka tama, a dušu strah. Širom je rastvorio oči i gleda unaokolo ne bi li shvatio što se dogodilo, gdje se to našao i tko je zbacio njega i njegove s prijestolja moreplovaca. 


Rastvara široko usta kao šumski faun nakon dugog dana u osami i strahuje. Pita se odakle toliki strah, odakle tolika tama sivih oblaka što su se natiskali jedni do drugih i uskovitlali kao nemirno more? Srce mu pati od nekog čudnog straha pred nepoznatim. Srce snažno kuca i gotovo da stenje: „Gdje sam to!? Što se to dogodilo!?“ No duša s druge strane postavlja pribranija pitanja: „Kako sam uopće preživjela? Tko je to bio tako drzak? Koja je morska neman ili gadna zmijurina strgala moj brod ponosa i pravde u komadiće i proždrla ga zubima gorostasnih morskih valova? Tko je bila ta dobra vila ili morska sirena; odbjegla od autoritarne volje svoga oca, boga koji trozupcem češlja morske alge i diže do neba valove? Očito ga je i ona spasila.“ Mladić se uspravlja u sjedeću pozu, a prste zari duboko u pijesak (u kojem je ostavio sav svoj umor i nesreću) kao u kosu svoje najdraže i jedine ljubovce koju nikad neće više vidjeti. Pridiže se i bježi pred novom uskovitlanom olujom ili bolje rečeno bijesom bogova.


No ubrzo se na vidiku prospe visoka tvrđa koja je isprva svojim tornjem sezala do vrha neba, a oko koje je sve bilo pusto, jadno i olinjalo kao u gradu duhova. Dolazi do vratiju i pokuca snažno šakom nekoliko puta, nadajući se da će mu netko reći gdje je to  zalutao; nadao se da će ga neka nebeska sila s ovih vratiju vratiti u njegov svijet kakvog je poznavao; vjerovao je čvrsto da se iza ovih vratiju, visokih, drvenih i okovanih kao na tvrđama iz srednjeg vijeka nalazi kristalni grad. No nitko ne odgovara na njegove pozive, zazive i kucanje. Sve je tako tiho, tako sumorno i prožeto letargijom, ali snažan mlaz ječućeg vjetra što je nepodnošljivim glasom kao kakva morska neman cvilio i dizao u zrak preostali suhi pijesak, natjera mladića da istraži unutrašnjost zidina kristalnoga grada. Odgurne vrata i uđe, a onda slijedi zasljepljujuća tama i propuh za njim zatvori vrata. Naježi mu se koža od sablasne rike vjetra i začuje tupe udarce po krovu. Padala je kiša, a on je uspio pobjeći pred zvijeri što je rastrgala njegov brod i živote njegove posade. U tom mraku nije više osjećao ni jedan djelić svoga tijela, ali ga je iskrena i iznenađujuća želja za spasom vlastite duše, nagnala da stupi naprijed. Otvori i druga vrata, a pred njim se razlije svjetlost što je sezala iz nekog moćnog vrela na oltaru. Shvatio je da se nalazi u crkvi. Bilo mu je jasno da ta jedina mala svjetlost, uska kao najuža staza kojom kročiše nekadašnji hodočasnici, nije ništa drugo nego Mojsijev put kojim je razdvojio more mraka i pokazao mu obećanu zemlju njegove fantazije. Pohita do mjesta gdje  izviraše sva ta svjetlost i vidi na vrhu oltara kip bijele Bogorodice, a pod njenim nogama svetohranište optočeno kristalima. Svjetlost svijeća koje su obrubljivale to mnoštvo kristala, odbijala se u jednom smjeru prema vratima kroz koja je upravo došao. Pobožno klekne pred djevicu i počinje se moliti: „O draga Majko! Moj živote, moja slasti i ufanje. Izbavi me od zla mila djevice i pokaži mi u ovoj tami svjetlost lica Njegova. Moja duša je satrta i vapi, jer je izgubila ono istinsko svijetlo, onaj svjetionik nad morem mraka i grijeha. Majko draga. Djevice milena, sve moje. Vrati me mojoj kući. Vrati me tamo gdje sam i trebao ostati, a ne otisnuti se u zlo i mjesto gdje vražje spodobe trgaju brodove i gutaju mornare. Majko učini čudo i spasi ovog jadnika i nevjernika jer on više nema kamo. Smiluj se. Smiluj se molim te.“ A onda osjeti kako mu na tjeme kapne kap neke čudesne tekućine. Prestraši se i plaho podigne kao kakva divlja životinja i ugleda lice djevice niz čije  su se bijele obraze slijevale suze. Brazde njezina lica, bile su vodilje suza dok je ona skamenjeno stajala u mjestu. Mladić zaplaka i zaviče: „Ovo je čudo! Ovo je neviđeno čudo! Pomagaj majko molim te! Usliši jadnika u nevolji!“  Ni ne zapazi da se iz okolnoga mraka nešto pomakne i odmakne. Bio je tako zaokupljen tom nesretnom misli i fantazijom što ga tako fanatički obuze.


Iz dna crkve, začuje se samo glas: „Ovo bi zaista bilo čudo da krov ne prokišnjava. Djevica bi stvarno plakala da sada vani ne kiši.“ Mladić se okrene sav prestrašen, bojeći se da to nije još jedna fatamorgana ili nešto slično. Iz mraka iziđe starac umotan u crninu, duge, sijede brade i kose, a moglo mu je biti negdje oko osamdeset godina. Njegove majušne oči, zarasle ispod algi brade i kose, svjetlucale su kao krijesnice u mraku i živo gledale u mladoga čovjeka. Oči tog starca, proždirale su mladićevu dušu. Mladić ustukne i zapita: „Tko si ti!? Nemoj! Molim te ! Nemoj... nemoj me povrijediti. Nisam znao da nekoga ovdje ima. Daleko sam od kuće. Treba mi pomoć.“ Starac se približi mladiću dok je taj isti mladić ustuknuo pred starčevim koracima  i pruža mu svoju od starosti isušenu ruku te reče: „Dođi. Dat ću ti jela i pila i možeš odspavati ovdje. A ujutro ćemo vidjeti što će biti dalje.“ I dovede ga u neku malu sobu koja nalikovaše na kuhinju. Zapali svijeću i metne na stol slane ribe, kruha i bocu crvenoga vina. Zatim sjede i divi se mladićevom apetitu. Njegovi zubi, trgali su kruh i ribu zvjerski i potpuno  razuzdano. Nije se mogao nasititi. Nije mogao ni duši ni tijelu reći kako je gladan. I dok je tako jeo, zaboravi na sav strah što ga je prije obuzeo te započne razgovor: „Vi sami živite ovdje?“ Nato starac dometne:“Ovo je nekad bio samostan na otoku , daleko od svijeta, od ljudi i grijeha. Ovdje je živjelo oko stotinu braće od koje sam ja posljednji ostao živ.“ Mladić plaho upita: „Ovo je otok??“  Starac klimne. Mladić opet razborito upita: „Pa kako ću se ja onda vratiti, ako ne znam ni gdje sam ni ..... Kako ću ja pobogu doći kući?“ Starac ga nastoji umiriti: „Polako sinko. Polako. Možeš ovdje ostati koliko te volja. Meni ne smeta. Ja sam ionako star i nije mi mnogo potrebno. Ovaj samostan je nastao još otkad je palo zapadno Rimsko carstvo. Kad je poganska masa hinila ubiti kršćanstvo, moji preci, moja davna braća, otplovila su ovdje kako bi sačuvala kovčeg saveza s Bogom i izgradila njemu u čast ovaj samostan i crkvu, a u središte crkve stavila svetohranište od Svarovskih kristala. Ja sam ovdje posljednji. Ja sam ovdje prema zagovoru da čuvam vjeru i crkvu. Ja sam posljednji vitez ove crkve. “ Mladić se propne sad već siguran u sebe i nakon što potegne dvije-tri čašice vina, predloži: „Kršćansvo je sada jako u Europi. Zašto se tamo ne vratite?“


Starac mrko pogleda i nastavi: „Hm. Nije to tako lako. Grijeh se ušulja i u najčuvanije utvrde. Europa i njezina bratoubilačka prošlost, njezin heliogabalizam i sve zlo koje se stoljećima tamo rađalo, preopasno je da bih izložio svoje srce njemu.  Ovdje imam sve što trebam i potrebujem. Ovdje je moj dom i sve moje na svijetu. Ovo prekrasno mjesto je za me brdo Athos. I to brdo odnosno otok je središte pravog Kristovog nauka. Ne mogu se vratiti u zajednicu, jer moja zajednica vjernika je ovdje. Svi oni su ovdje. Sva mrtva braća su tu sa mnom i biti će zauvijek tu. Njihove duše me čuvaju. Njihova dobrota je uz mene. Ne mogu se preseliti nigdje, jer to bi značilo izdaju. To bi značilo da sam iznevjerio Boga.“ Mladić se uplate u starčeve riječi: „Ali svijet nikad neće znati za vas i ovo sveto mjesto ako ga ne obznanite svijetu.“ Starac se zamisli i srdit reče: „Ne! Ne želim da se zna za ovo mjesto.  Ne želim da ga opelješe oni lešinari jer što i drugo ljudi i jesu nego lešinari. Ljudi podmeću pod svoja stegna sve pa i čisti Kristov nauk. Ljudi razvlače svojim vampirskim zubima tu čistu vjeru kao lisice staru kokoš. Ne mogu dopustiti da se blago i mir kojeg sam ovdje našao, razbije kao kristalna čaša. Ovo mjesto me naučilo više stvari nego je to učinila čitava pobožna Europa. Ovdje sam naučio da je najteža zadaća u životu svakog čovjeka  biti Čovjek. Biti čovjekom  znači ljubiti bližnjega svoga  kao samoga sebe, ljubiti neprijatelja i moliti se za one koji nas progone; ljubiti Boga i poštivati Njegovu pravdu i mudrost. Biti Čovjekom,  najteža je uloga u kojoj se čovjek usavršava jer pušu vjetrovi s istoka, sa zapada, sjevera i juga. Čitav ljudski život rađa stotine nemilih trenutaka i tisuće kušnji koje ponekad razaraju hram Čovjeka u čovjeku i ostavljaju ruševine. I kada se  tim slabim lešinama, ustanu povampireni ostaci Čovjeka, on poput zvijeri olovnih zubi i gvozdenih kandža trgaju meso sa živog čovjeka i piju krv kao sumanuti.“ Starac utihne, a mladićeve oči gledaše tu mirnu i sabranu dušu koja je iskusila slast pravoga života. Ispuni ga neka nepoznata radost i natukne: „Blago vama kada imate takav mir u duhu, a jao meni koji tražim a ne nalazim.“ Starac se licem približi licu mladića i šapne: „I ja sam nekoć bio poput tebe. I ja sam bio tako razuzdan i nemirna duha, ali ovo mjesto mi je dalo sve. Sretan si sinko što te je Bog doveo u ovo mjesto. Možda je to tvoja sudbina; možda je tako Bog htio.“ Uz sve ono jako vino, mladić ni ne pomisli kako ga zavode neke đavolske riječi te kako mu duša sve dublje propada u mrak. Jako vino ponese mu glavu i sve riječi onog pakosnog starca koji je vatrenim očima proždirao mladićevu dušu, izgledaše poput  riječi samog boga. Starac se dosjeti te predloži mladiću: „Ako želiš; ako nisi previše umoran, pokazat ću ti blago ovog malog mjesta.“ Mladić samo klimnu u znak pozitivne potvrde i pođe za starcem. 
Osjećao se tako ispunjen, kao da u njem gori blagi plamen Duha Svetoga koji grije njegovu gotovo umrlu dušu. Starac je palio jednu po jednu svijeću, a zidovi crkve su pokazali svoje prave adute. Iz stropa su se prostirale freske tako živih likove iz biblijske prošlosti; zidne slike praotaca kršćanske vjere, bile su obrubljene pozlaćenim okvirima, a iznad njih duž zidova pa sve do stropa, uzdizale su se zlatne stabljike rajskog bilja.


 U zidnim nišama kipovi iz bijelog brušenog mramora, pružali su svoje ruke i davali zlatnu hostiju putniku koji srcem žudi za svetošću svete hrane. Mliječno blijedilo njihove puti, razigralo je srce mladića, a tek anđeli od brušenog mramora što u krilu svoje svetosti čuvaše tek rođeno malu Gospu, u potpunosti su ga ispunili euforijom misli. Četiri velike kartijade, držale su strop crkve, a nalikovale su na mitskog Samsona prikovanog za stupove hrama grješnika, a u središtu se propinjao bijeli mramor djevice Marije i pod njenim nogama svetohranište od svarovskih kristala. Mladić je u potpunosti utonuo u lađu crkve i sve te slikarije, kipovi i treperavi plamen svijeća te jako vino koje je kolalo njegovim venama, učinile us ga sretnim. Odjednom je razumio riječi starca. No starac je stajao kao Mojsije pri oltaru optočenom svarovskim kristalima i izgovarao riječi koje su brujale ovom velikom halom: „Ti si novi čuvar ovog blaga. Bog te je spasio od oluje i propasti i doveo ravno ovdje. Ja sam u zimi svojih dana i neću još dugo i zato ti predajem dužnost da i ti čuvaš ovo mjesto srcem i dušom kao što sam ga i ja čuvao. Evo milostiv Bog je odredio novog čuvara te male utvrde istine  u cijeloj pustinji grijeha i laži. Slava Bogu na visini...“ I te riječi nekako prodrmaše mladića, a glava otežala od vina napokon se otrijezni i isprazni te počinje razmišljati sam u sebi: „Što!? Zar je normalan taj starac!? Gotovo me obuzeo svojom ludošću. Ne! Neću više ni trenutka ostati ovdje!Idem i ako treba proplivat ću ocean. Moje mjesto nije ovdje  da čamim i patim se u ovoj riznici osamljenosti i samoće. Idem i gotovo!“ I okrenuvši se na drugu stranu hoteći izaći kroz glavna vrata crkve, ugleda stvarnu sliku unutrašnjosti crkve. Zidovi su posivjeli, mahovina je zarasla na nekim mjestima, paučine su bile istkane u svim smjerovima i pokrivale su lica kipova svetaca i praotaca naše vjere. Slike se više nisu doimale onakvima kakve su bile maloprije ; rubove je nastanila plijesan i gljivice, a lica svetaca, blaženika, rastopila su se kao sir i cjedila se niz torzo slike. Nalikovali su sablastima. Mrtvačko blijedilo mramorne puti kipova, zamijenila je olovno siva boja sablasti, a smeđe pukotine an bijelom mramoru, izgledale su kao pukotine raspadnutog leša nakon nekoliko dana. Mladić krene korak dalje i spotakne se o nešto na podu. Pogleda dolje, a pod nogama vidi povišenu ploču i natpis na njoj. Ubrzo shvati da se radi o grobu neke osobe pokopane ispod ove crkve. Ubrzo ugleda i druge grobove što su se u okomitim linijama nizali do glavnog oltara.


Pogleda prema glavnom oltaru, a starca više tamo nema. Iznenađujuće, starac se nađe pokraj njega i izusti: „Gdje si pošao sinko?“  Mladić ustane i prestrašeno gleda u starca. Nije znao što mu se sprema no njegovo je srce tuklo tako glasno da je svaki njegov otkucaj odzvanjao od zidova crkve. Odjednom ga ošine nekakva čudesna sila i gorljivo se brani riječima: „Sve je to bilo krivo starče! Ti si potpuno poludio od ovoga mjesta.“ Starac ravnodušno odgovori još uvijek zureći u mladića: „Ovo mjesto je sveto mjesto i ja ovdje imam zadaću čuvati blago i prenijeti tu istu zadaću drugome  koji će me naslijediti.“ Mladić zastenje: „Bulazniš! Kakvo blago!?? Pa ovo je grad duhova! Pogledaj oko sebe i vidjet ćeš kako se sve raspada i trune! Pogledaj oko sebe i shvati već jednom da je ovo mjesto leš, a ne hram tijela i duše. Sve što je bilo ovdje živo, odavna je otišlo. Ni ti više nisi živ starino! I ti si postao povampiren ostatak onog pravog Čovjeka. Osvrni se i vidjet ćeš kako je sve ostarjelo i propalo u crni mrak!“ Starac kao da nije slušao te riječi, govori samo svoje: „Bog je dobar i doveo te je ovdje da ispuniš svoju svetu dužnost.“ Mladić plane, lice mu se zgrči, a tijelo se počinje tresti od bijesa: „A koji te to bog!? Tko je tvog bog starče??!! Zar onaj koji je udavio valovima divljeg mora dvjesto i pedeset članova moje posade i mene doveo u ovu paklenu tvrđavu!? Zar je to Bog!?“ Starac i dalje nepomično stoji kao jedan od onih mramornih kipova i bunca: „Kristal nikad ne ostari, on je vječan.“ Mladić je na rubu živaca i ne zna više što da kaže  te naglo krene. Starac međutim  sjedne do vratiju i zajeca glasno: „Nisam je uspio očuvati! Nisam uspio očuvati to najveće blago moga života. Iznevjerio sam vas mila mrtva braćo!“ Uz jecaj koji nje dotakao mladićevo buntovno srce, začuje se neka vika s mora. Bio je to spas. Bio je to brod nove nade i spasa. Mladić viče iz sve snage i maše rukama. Trga palminu granu i njome živo maše. Strani brod se približavaše obali. Bio je to drugi brod s posadom konkvistadora. 



Sretan što je dobio milosti od Gospe, pohita k moru i zapliva prema brodu. Na brodu su ga dočekali vrlo bratski i gostoljubivo. Mladić saznaje kako su se neki od njegove posade uspjeli spasiti i pridružiti ovom brodu. Dok se otisnuo dalje u plovidbu divljim morem, gledao je sa zanimanjem onaj maleni otok kojeg je prozvao Kristalni grad koji se polako gubio u daljini i tonuo zajedno sa starcem u morske dubine zaborava.

Primjedbe