TRI FURIJE





Mladi student književnosti, imao je vrlo čudnu naviku  šetati  do kasna u večer mračnim ulicama, gotovo  pustim parkovima, obavijenim samo slabom  uličnom rasvjetom, udišući svjež i prohladan zrak jesenskih večeri.

Kad bi zadovoljio svoju  nagonsku potrebu za svježinom večernje prilike, dokasna bi u noć učio i proučavao razna djela divne umjetnosti književnosti. Privlačila ga je svaka riječ, svaka misao izlivena u kalupe književnih vrsta; gutao je djela Zole, Tolstoja, Dostojevskog i njemu najdražeg  Prousta. Čari tih divnih djela, potpuno su ga zaokupile do te mjere da više nije proživljavao ni živio šturu stvarnost koja ga je okruživala samom tugom i poniženjem. Naime doselio je u grad prije nekoliko mjeseci da bi studirao književnost, da bi se mogao suočiti s velikanima te moćne misli. Smjestio se u podstanarski stan u potkrovlju neke stare i istrošene zgrade. Stvarnosti jednostavno nije bilo mjesto u njegovom životu, živio je imaginarni život i igrao isto takvu imaginarnu ulogu u životu kojeg je sam osmislio i preuredio tako da odgovara i najintimnijoj njegovoj želji. Književnost je bila njegov život, strast koja ga je vodila i upravljala njime kroz pust i nemilosrdan život. Glad za književnošću ga je dovela da sebi osigura mjesto na Olimpu pjesnika, pisaca i drugih stvaralaca. Nije zamjećivao svoj izgled ni uvjete u kojima živi, bila je samo važna književnost i ti sati duboko u noć provedeni pred otvorenom knjigom. Kad bi otvorio knjigu, tijelo bi zadrhtalo, a glavom prostrijelile misli oštre kao mač. Sjetio se svih bajki koje je od malena slušao pred san od raznih ljudi koji su smogli toliko snage da iskažu dobre ljudske milosti malom nejačetu. On nije imao roditelja, zapravo imao je mnogo skrbnika i nazovi roditelja koji su brinuli o njem sve do sada, ali ni jedna od tih dobrih duša nije mogla doprijeti do njegove duše da bi ganula njegovo kruto i tvrdo kao kamen srce. Mala uljanica i knjiga, bili su mu najbolji prijatelji od kad je znao za sebe, jednostavno mu ni do čega nije bilo stalo doli do te male uljanice i ispisanih listova. Ponekad ga je nerealnost odvela do te mjere da nije po par dana ništa jeo ni pio ni izlazio iz kuće. Meditirao je u svojim svjetovima i ugađao svojoj istinskoj potrebi duha. Tako i sada. Već je duboka noć, a on još uvijek u istom položaju, nepomičan kao mrtvac sjedi za knjigom i čita. Kad bi se probudio iz tog samo njemu poznatog sna, trebalo bi mu vremena da dođe k sebi, da svojim fizičkim osjetilima osjeti stvarnost, zbilju, da se ponovno vrati među žive. 

Već su tri sata u jutro i on se prene, jer ga je omela buka iznad njegove glave. Dok je dolazio k sebi s intelektualnog putovanja, shvati da osim njega u malo stanu živi i netko drugi, neko biće, možda iz kakve bajke ili grčke mitologije. Čuo se zvuk škripanja i grebanja odozgo.  Uljanica je sjaj vatre približavala kraju, tako da je mladi književnik morao dolijevati ulja i pojačavati vatru. Za to vrijeme onaj neugodan zvuk se pojačavao sve jače i jače kako je tijelo mladog studenta zaklanjalo svjetlost. Srce je u njem jako lupalo, jer još uvijek nije bio svjestan  stvarnosti. Misli su lutale unaokolo i citirale stihove grčkih i rimskih pjesnika o raznim čudovištima koja su harala u ta stara vremena. Nije bio siguran da to možda ne sanja. Pojača vatru na uljanici, ali zbog visine krova nije mogao razaznati o čemu je riječ. Bio je čvrsto uvjeren u svojoj ludosti da je riječ o nekom ogavnom mitološkom biću. Stane na stol i digne iznad sebe svjetiljku, ali opet ništa. Nazirao je samo nekakva tri bića za koja je smatrao da su štakori. Pokušao je bučiti u nadi da će ih preplašiti, ali ništa. Bića su i dalje grebala po drvu grede krova. Uzme u ruke stolac na kojem je maloprije sjedio i postavi ga na stol da bi imao bolji pregled situacije. Podigne svjetiljku i ugleda mala bića kožnatih krila kako pandžama grebu drvo krova. Približi uljanicu bliže, a bića se od prevelike navale svjetlosti preplaše i počeše lepršati oko njegove glave. Uvjeren da se radi o antičkim zlim stvorovima, počinje vikati i razmaše se, gubi ravnotežu i strovaljuje se na pod. Tri mistična bića izlete kroz otvoren krovni prozor, a svjetiljka pri padu na pod, gubi svoju svjetlost kao i mladi student svijest.

Prenuo se iz nesvijesti tek oko podneva. Ponovno  je bio zbunjen i dezorijentiran. Nije se snalazio u prostoru i vremenu. Mislio je da je to bio samo san ili neka od njegovih imaginacija. Jednostavno se osjećao totalno zbunjenim. Pogleda na sat i sjeti se da je propustio neka predavanja te da sad kasni na idući sat. Uze brzo komad kruha i turne ga u usta, pod ruku uze knjige i uputi se na fakultet. Uspio je stići na početak sata. Sjevši u klupu i odloživši knjige, pratio je sve te kriomične poglede kolega kojima se iskreno gadio,  a ako i ne bi kad je nalikovao na kakvog pustinjaka ili klošara. No ti pogledi ga nisu uspjeli zbuniti. Profesor književnosti je danas prolazio tehniku stil pisanja u vrijeme romantizma što ga je jako zainteresiralo. Mislio je u sebi kako je stigao upravo na pravi sat koji će biti od doista velike koristi. Slušajući tako profesorova predavanja s velikom zanimacijom, pogledavao je i ukrštavao pogled sa svojim kolegama koji su nezainteresirano radili tisuću drugih stvari, zaboravljajući an predavanje. Zamjećivao je na njihovim licima dosadu i taštinu. Bili su puni sebe i djelovali nezainteresirano za bilo koju aktivnost na planetu zemlji. Nije mogao razumjeti kako netko može biti tako pasivan i tako plitak. Nije mogao zamisliti sve te mlade ljude koji se izlažu zavodljivoj moći taštine, hipokrizije i dosade. Sve te misli bi ga gotovo porazile da u pravi tren nije u dvoranu ušla jedna studentica s isprikom. Izabrala je mjesto baš pored njega. Njegov pogleda, zaustavio se na njoj. Nije se mogao nadiviti ljepoti. Crna kosa, gusta kao mahovina, tijelo vitko ali jako kao u amazonke, bijelo lišce kao porculan i duge trepavice. Zatitralo je u njem srce. Osjećao se poput Samsona u okružju Dalile, poput bijednog Daphnisa koji juri za svojom dragom Hloe. Osjetio je olakšanje i napetost pred svim onim pogledima je prestala. 

Nakon sata progovorio je par riječi s kolegicom. Ona je prva započela razgovor: „Moje je ime Sandra i tek sam ovaj semestar došla ovdje na ovaj fakultet slušati o književnosti.“ Nije znao što bi pred takvim bićencem izustio, ali sjeti se hrabrosti glavnih junaka iz romana koje je nedavno pročitao i započinje igrati opet neku imaginarnu ulogu: „Čast mi je upoznati Vas. Ja sam Oto. Ovdje već studiram dvije godine u nadi da ću jednog dana postati književnik i to velik književnik kao i oni koji sada sjede na Parnasu s Apolonom.“  Mlada djevojka se nasmije i sramežljivo izusti: „Imam nekakav čudan osjećaj kao da sam već to negdje čula, možda iz kakvog djela ili romana, ali svejedno sviđa mi se.“ Mladi zaljubljenik u moć riječi, zacrveni se od sramežljivog stida i zašuti ne znajući što dalje reći. Toliko je  fraza u njegovoj glavi sada kolalo, ali ni jedna nije bila primjerena za ovaj blaženi trenutak. Djevojka sa smiješkom uputi još primamljive riječi mladom i neiskusnom srcu: „Mogao bi mi pokazati malo grad i usput otići negdje na ručak. Mislim da bi bila to dobra ideja. Tako bi imali dovoljno vremena za pričanje. Što veliš na to?“ Oto se čudo samoinicijativnom stavu mlade kolegice i nije mogao vjerovati kako je žena doista jaka u zbilji. Sve žene u raznim književnim vrstama i djelima su bile slabe, krhke ljepotice, a li ova je prava amazonka i ne boji se tvrdokorne borbe osvajačem njezina srca. 

To popodne je bilo divno, mladi par je nakon šetnje gradom,  ogladnio i sjeo za ručak u jednu gradsku krčmu. Tu se odigrao strahovit razgovor između mlade djeve i opasnog viteza riječima. Šetnja gradom je u duh ovog mladića udahnula neku i njemu neprepoznatljivu snagu i dar govora. 
Dok su bili za ručkom glavnu riječ je preuzeo mladi, budući književnik: „Znaš književnost je moć kakve nema ni u slikarstvu ni u glazbi ni u bilo kakvoj disciplini na svijetu. Još stari Grci i Rimljani su imali svoje književne vrste i moćnu riječ koja se odvijala na pozornicama kao drame kroz koje  je puk proživljavao katarze i to višestruke katarze. Književnost daje jedini smisao životu. Bez nje život je prazan i besmislen. Mnogi književnici su aludirali na ispraznost i besmislenost života, mnogi pjesnici su pjevali o apsurdu življenja i svim tim mukama koje prolazimo  živeći ovaj pasji život. Čovjek nije stvoren samo da trpi, ima nešto više u njegovu životu, nešto više iznad nebesa, a to je književnost u kojoj samo hrabri, samo oni koji su se izdigli nad apsurdnim zemaljskim radnjama  smiju iznositi svoje misli koje su protivne nebu i zemlji. Grčki i rimski bogovi, stvorili su ljude da bi oni hranili svojim strahom i molitvama njihovu besmrtnost, koja kasnije završava svađama i taštini koja se prenijela na ljude. Bogovi su zarazili ljude taštinom i licemjerjem. Bogovi su od ljudi učinili sužnje, ali čovjek je pokazao zube i dokazao da je i on jednak bogovima i jednako besmrtan. Dijela velikih pisaca su izravan dokaz da je čovjek velik i  da ga se može poistovjetiti s bogom. Djela velikih pisca su njihova besmrtnost. I dok ih čitamo oni žive i pobijedili smo te sve pogane bogove koji su stoljećima iskorištavali ljude uprežući ih u kamen kojeg su cijelog vijeka gurali na vrh brda i onda u razočaranju gledali kako se kotrlja ponovno na dno brda. Čovjek je uzmogao prebaciti kamen preko vrha brda, a taj čovjek je bio prvi književnik. On je rekao draga moja braćo, ja vam dajem eliksir vječnosti, eliksir slobode i tko pije eliksir, pobijedit će glupost bogova u koju su vas upregli jer i vi ćete naučiti kako se izdići iznad apsurdnosti svojih radnja koje svakodnevno radite u znoju svoga lica.“ Mlada dama ga je samo gledala  i zanijemila od čuda. Nije mogla vjerovati da sve to izvire iz jednog tako malog čovječjeg srca, a i čitava krčma se uzbudila slušajući ton mladog Ota koji se sve više i više pojačavao. Zaprepaštena njegovim tonom, a i isto tako smrtonosnim riječima, nije znala što bi na to sve odgovorila.  

Pokušala je nekako obraniti čast antike i tadašnjih moćnih bića: „Možda imaš pravo, ali ja mislim da svi mi živimo s nekim ciljem koji nam je možda nepoznat na samom začetku življenja, ali kojeg spoznajemo s godinama života . Mislim da to što ti govoriš, govoriš samo da me zadiviš. Znam ja kakvi us dečki!“ No te posljednje riječi kao da nije čuo,  već hrabro i napadački poput tigra krene u podrugljivu ofenzivu riječi: „ Kakav smisao života pobogu!? Pa mis amo živimo toliko od principa. Kakav ja smisao življenja imam? Rođen sam na ulici, ne znam tko su mi roditelji. Nikad ih nisam imao prilike upoznati. osjećam se kao kopile, kao trulo sjeme koje je iz svojeg falusa prospe Zeus na sramotu ljudske majke.  Ne osjećam se kao polubog-polučovjek, već osramoćen kao i svi ti Herkuli i Perzeji koji su uzaludno izvršavali zadatke i tako trunuli i tonuli u katran gluposti. Baš kao i oni osjećam se ničijim. Putujem kroz život kao ojađena slika. Potucam se od pete godine života od jednog udomitelja do drugog. Svaki od njih priča svoju besmislenu bajku o smislu ljudskog života  i tako neprestano dokle nisam sam sebi rukama otvorio kapke da vidim što je to zapravo preda mnom. I imao sam što vidjeti, okovane Prometeje, Iksione zavarene na gorući kotač, Sizife koji muče muku s gromadom gluposti. Sve njih sam vidi kad sam otvorio kapke, sve njih. Ali čitav život se osjećam kao da me prate tri Furije i to Sram, Strah i Smrt. Baš takve furije.“

Mlada djevojka je bila u potpunosti pobijeđena. Gledala je u njega začuđeno, ali opet nekako opravdano zlim pogledom. Kao da je slutila da ovaj čovjek možda i previše zna o svemu. Gotov da nije počela režati. Dok je on završio svoje govorancije, pogleda s prijezirom i s istom tolikom mjerom, uzvrati mu srditim riječima: „ Što je s tobom? Kako možeš tako govoriti? Kako možeš tako blatiti ljudske ideale?“ Prekine je njegov ciničan smijeh, ali se ne da smesti: „Do maloprije si bio normalan dečko, siromašan, ali normalan. Zato sam i sjela pored tebe u dvoranin na predavanjima. mislila sam da će sve normalno proći, da si drugačiji od svih onih taštih nezainteresiranih bijednika. Ali ne znam štos e to dogodilo tebi. Očito ti treba nekakva pomoć. Nisi pri zdravoj pameti. Očito je ta tvoja opscena s književnošću poludjela toliko kao i ti!“ No on se lako ne predaje na riječi samilosti i odbrusi dosta grubo:  „Što kažeš na to kolegice da nemaš nigdje nikoga tko bi brinuo o tebi i pružao ti ono što ti doista treba u određenom trenutku života? Misliš da je to lako?! Očito su te pazili i mazili u toj tvojoj Sizifovskoj familiji. Zato i jesi takva i mislila si i mene zavesti šetnjom i ovim ručkom. Ja ne želim biti slijep pred svjetinom. Ne želim poput tebe ignorirati apsurd u kojem te je odgajala tvoja obitelj. Život nije gladijator u kojem bih besmisleno ginuo na zadovoljstvo bogova Pogriješila si sa šetnjom. Mislila si da me možeš tamo pridobiti, ali ne! Ne možeš! Ulica i šetnje su me prosvijetlile i ne možeš mi ništa! I sada idi toj svojoj Sizifovskoj glupoj obitelji!“ 

Djevojka ustade i zalije mladog  disidenta čašom crnog vina. Na njezinom licu zapazi kako se čudno izobličila te u kutku njenih usana zamijeti oštre zube kao u psa koljača. isprva mu se učinilo da je pijan od nekoliko čašica vina, ali sve je to bilo vrlo stvarno. Nije htio u to vjerovati jer opet pomisli da je to samo plod njegove mašte. No djevojka mu se unese u lice i izreče smrtonosne riječi: „ Zapamtit ćeš ti mene!! Vidjet ćemo još tko je tu pametan!“ I ode brzim kretnjama te nestane kao da je u zemlju propala.

Dani su prolazili, ali njegov život je ostao isti takav besmisleno dosadan i nepodnošljiv. Za knjigom je sjedio noći i noći, sanjajući  o sebi kao o velikom proroku koji vodi sav narod svijeta prema svijetloj budućnosti preko brda apsurdnih radnji. Opčinjavale su ga svi ti snovi i jednostavno nije mogao odoljeti toj moćnoj misli književnosti. Hrana ze njegovu divlju i emancipiranu dušu, bila je riječ  iz kodeksa besmrtnika. Htio je sakupiti što više misli tih velikih čarobnjaka i magova da bi ispunio svoju dušu. Fakultetske kolege je gledao s prijezirom u dvorani i ni na koji način nije mogao odvojiti pogled od njih. Jednostavno je sve stalo na svijetu. Predavanja su mu postala bljutava i nezanimljiva jer je smatrao da predavači riječi  velikana interpretiraju u obličje apsurda i time truju mlado pokoljenje. Ulazio je u sukobe s predavačima i bio po nekoliko puta kažnjen, ali to nije ništa promijenilo. Jednostavno neka posebna mržnja u njemu, nije mu dala disati, jednostavno nije mogao razmišljati ni o čemu drugom doli o apsurdu i jarmu apsurda u kojeg nas žele upregnuti kao stoku da oremo i vučemo kola do kraja života.  Mučila ga je stalna misao da ova skupina ljudi svodi riječi prosvjetitelja u  puke fraze izvan konteksta ne bi li ih prilagodili želji onih koji od nas čine prljave robove apsurda. Govorio je u sebi i neprestance ponavljao: „Žele nas zavesti da robujemo. To žele..ali neće moći, jer ja se ne dam! Ako jedan preživi i svi drugi će preživjeti.“  Kad je izlazio iz faksa, nađe se u teškom okršaju s kolegama. Okružili su ga kako bi mu pokazali tko dominira ovim područjem, tko nosi glavnu riječ te mu pokazali da nije dobrodošao ovakav blesan među „aristokrate misli“. Glavni među njima počinje kružiti oko njega kao zvijer koja iz blizine motri svoj plijen. Oto je stajao kao ukipljen i opet ponavljao onu svoju ludu frazu: „Žele nas zavesti da robujemo. To žele..ali neće moći, jer ja se ne dam! Ako jedan preživi i svi drugi će preživjeti.“ Glavni predator i vođa ove skupine kojoj se ogadila fizionomija ovog prljavca, beskućnika i klošara započinje izazivati: „Što je  siročiću? Izgledaš kao napast, kao sablast koja se vuče među nama i sramoti nas. Nije ti mjesto ovdje! Misliš da si pametan!? Tamo ispravljaš profesore i trabunjaš neke fraze. Što ti uopće znaš? Kako se usuđuješ bijedniče proturječiti. Tko si ti da uopće imaš što za reći. Ogadio si se svima. Usiljavaš se i praviš pametan. Sad ćeš vidjeti svojeg boga“ Svi prasnu u smijeh i jedni drugima nešto šapuću. Jednoglasno zaviknu : „Ubij izdajicu i heretika!!!“ I taj glas je odzvanjao od zidova fakulteta. Mladi student, zaljubljenik u književnost, vidi kako su od odjeka glasa skupine razletjeli šišmiši iz obližnjeg crkvenog tornja,  a onda osjeti val nadiruće krošea u obraz koji ga strovali na tlo.  Najedanput gomila nahrupi na njega i svi ga krenu cipelariti. Stenjao je od udaraca i boli, ali nije se branio. U sebi je ponavljao onu istu frazu: „Žele nas zavesti da robujemo. To žele..ali neće moći, jer ja se ne dam! Ako jedan preživi i svi drugi će preživjeti.“  Zatim se prisjeti trenutka u svojem stanu kad je ugledao ona čudna bića koja su ga srušila na pod. Zavikne na sam glas: „ To su šišmiši!!“ I ponovi istu rečenicu pon nekoliko puta. Krv je nadirala na njegove nosnice i jedva je podnosio bol, ali u taj čas se čuje strogi glas čistačice, koja priskoči u pomoć: „Prestanite! Prestanite! Zar ga hoćete ubiti!?“ Gomila zastane. Svi se odmakoše od Ota koji skapava u krvi i bolima. 

Sredovječna žena ga uze u naručje i krene mu brisati krv s obraza. Pomogne mu ustati i odvede ga do vode da se umije. Sve ga je boljelo. Nije znao što da kaže. Doživio je strašan incest kakvog nije doživio još od dana kada je stanovao u sirotištu. Ovo je bilo kobno po njega. Čistačica, pomažući mu oko pranja, započinje dobronamjerni razgovor: „Vidjela sam te po nekoliko puta u dvorani na predavanjima. Znaš došla sam baš u trenutak kada  si se hvastao i vodio prepirke s nastavnikom. Nije ti to dobro. Svi će te omrzjeti.“ On je pogleda u oči i jedva jedvice izusti: „Hah! Što Vi znate!“ Ali brižna gospođa nastavi: „Mlad si i znam da su ti u glavi lude misli, ali ukrštavanje rogova s nastavnicima nije dobro. To će te koštati. Samome sebi sudiš i ( vjeruj mi ne želim ti ništa loše)  presudit ćeš si smrtnu presudu.“ Ova zadnja rečenica ga ražesti i iz posljednjih snaga zaurla: „Što ti znaš ženo! Po cijele dane držiš metlu i samo pomećeš i pomećeš i nikad ne razmišljaš s kojim ciljem i svrhom to radiš! Što ti znači bludnice apsurda sve to pometanje ako si slijepa. Ne shvaćaš da si zavedena u zabludu, da guraš gromadu gluposti i nikako da je prebaciš preko brda apsurda. Nasamarena si glupa ženo!“ Riječi odjeknu strahovitom jekom. 

Sredovječna čistačica počinje sva drhtjeti i tresti se kao da će prsnuti od muke ili srdžbe. Mladića to počinje malo plašiti. Lice čistačice se počelo izobličavati; čulo se da pucaju kosti lica i glava mije ja oblik. Mladi student otrči na ulicu koju je već pomalo počeo obavijati mrak predvečerja jesenskog doba. Gledao je oko sebe da vidi da li ga prati ona žena. Iza njega se čuju užasni krici, životinjski krici. Nastavi dalje strelovito trčati iako se njegovo ozlijeđeno tijelo bunilo protiv tolikog napora. Otrčao je u središte grada na trg. Stao je pokušavajući dati plućima zraka. Dođe do fontane i šakama zagrabi vode. Sjedne na rub fontane i gleda oko sebe sam sebi govoreći: „Koji je to vrag bio!? Nije valjda da opet umišljam!?“ Osvrne pogled na krov obližnje zgrade i protrne od straha. Na rubu krova se nalazila golema spodoba sive boje. Izgledala je kao kameni kip, golemog tijela, dugih kandži, krila kao u šišmiša, repa na vrhu s kopljem, a iz glave su izbijali rogovi poput volovskih. Mladić ostane miran, a srce je gotovo htjelo iskočiti iz njegovih grudi. Nije znao što učiniti u tom trenutku. Nigdje nije bilo nikoga; svi su se stisnuli u svoje kuće, kao da je cijeli svijet zamro. Disao je strahovito jako i svaki izdisajem, para daha je postajala sve veća i veća.  Golema zvijer, neko mitsko čudovište, naglo okrene glavu prema njemu. On se trzne, a srce počinje sve jače i jače tući. Nato dolete i dva šišmiša pred njegove noge. Počeše lamatati jako krilima i oblici im se mijenjahu. Skamenjen mladić pred sobom ugleda dva poznata lica kolegicu Sandru koju je upoznao na fakultetu i čistačicu. Nije mogao vjerovati svojim očima što se događa. Još uvijek je mislio da je to samo njegova fantazija i moć njegove mašte, ali ova mašta se i ostvarila. Uz dvije žene, doleti i golemo čudovište, čiji neprirodni pokreti počeše plašiti mladića. Tim bićima zasvijetle oči fosforno zelenom bojom kao u psa lutalice u mrkloj noći. Dvjema ženama se tijela preobraziše ponovno u novi oblik, oblik nalik golemom čudovištu s krilima šišmiša, istog onakvog krvoločnog pogleda, sabljastih zubi i oštrih kandža kao u čudovišta koje je stajalo pored njih. 

Sve to mladić je skamenjen promatrao i nije mu palo na pamet da potrči i spasi se. Stajao je kao zalijepljen za pločnik trga. Goleme zvijeri ga počeše oblijetati kao divlji jastrebovi plijen. Zbunjen i preplašen, okretao se u smjerovima u kojima su ga salijetala čudovišta. Osjećao je njihove oči na sebi svako trenutka, osjećao je kako ga dotiču repovima. Okružile su ga. On je vikao iz sveg glasa: „Što hoćete od mene prokletinje.“  I  brizne u plač. Zvijeri ga nadglasaju svojim odurnim glasovima u kojima se naziru demonske riječi Sram, Strah i Smrt. U jednom trenutku kad je mladić bio gotovo izbezumljen svime time, zadaju mu smrtni udarac i nasrnu na njega trgajući živo meso zubima kao kliještima, srčući krv iz njegovih vena kao malo janje mlijeko iz majčine sise, lomeći kosti kao maljem. Mladić nije mogao ispustiti ni jedan vrisak, a kamoli zaziv upomoć. Zvijeri, Furije, živog su ga žderale i probadale kopljima svojih repova, želeći ubiti i odvojiti od njega i posljednji komad svijetle misli koja se usprotivila volji bogova. 

Iz mraka svijetle zelene oči predatora i  čuju se  samo zvukovi mljackanja i životinjskog režaja za ostacima dok jesenji večernji povjetarac nosi spašenu spasonosnu svijetlu misao u utrobu majke u kosti i meso nerođenom djetetu, koje će biti novo svijetlo na Parnasu budućnosti.

Primjedbe

Objavi komentar