UDOVAC

Pedesetogodišnjem umirovljenom željezničaru, dani su se polagano počeli odbrojavati i svaki dan kolikogod dug bio, otjecao je poput vode niz korito rijeke. 

No on to nije primjećivao, jer za njega su dani bez voljene osobe izgledali kao godine. Prošlo je tek tri dana od smrti njegove supruge, a sjedi  nijem i pasivan. Nije mogao ispustiti ni jednu suzu iako je to svim srcem želio. Jednostavno to nije bio njegov ispušni ventil. Tuga ga je u potpunosti obuzela i nije znao što bi sa sobom. Pokušavao se sjetiti svih onih divnih trenutaka koje je proveo sa ženom, ali takvi trenuci jednostavno nisu postojali. Izgubio je osjećaj za vrijeme otkako ga je strašno pogodio taj gorak osjećaj gubitka. Osjećao se poraženim i posramljenim zbog tog odurnog čina smrti. Volio je svoju ženu svim bićem i duhom, ali jednostavno u srcu nije mogao naći ni trunčicu sjećanja na divne dane. Svi dane koje e proveo sa suprugom, postali su gorki kao žuč. Nije mogao živjeti bez nje i osjećao se usamljenim, osjećao se kao mrav u pustinji pod žarkim suncem. Nije si mogao oprostiti što nikada nije iskazao svoje prave osjećaje. Jednostavno, bio je tup za izražavanje osjećaja, a njegova draga to nije mogla razumjeti. Pekla ga je savjest zbog svih onih pogrdnih riječi koje je morao izgovoriti pred svojom ženom.  Neprestane svađe, koje je u prošlosti zapodijevao, tištale su njegovo srce, ranjeno i probodeno strijelom njegova pogana jezika. Predbacivao si je zbog svega toga i proklinjao dan kada se oženio jer je smatrao da on glavni krivac i ubojica nevinog života. Ali povremeno se tješio sjećanjima na ispade njegove žene i povremeno je čuo sve njezine riječi prijezira. Govorio je samome sebi: „Ta žena je bila guja, prava paklena guja i zbog nje sam toliko griješio, tolike riječi pogrde izrekao i prosipao svijetom. Neka je proklet dan kada sam uzeo pod krov svoje kuće i okrilje svoje to biće tu rajsku iskvarenu Evu. Ali ipak mi nedostaje. Ipak bih volio vidjeti je još jedanput i podragati je po kosi i uputiti koju dobru riječ.“ Naravno nakon te misli, uslijedio je niz proturječnosti, proturječnih misli koje su iskvarile utješnu misao. Pomislio je: „Što mi znače sva ta tuga i sve to cviljenje kada se ništa ne bi promijenilo. Da je opet tu, ja bih rekao iste one riječi i ona bi reagirala na isti način i ja ne bih imao hrabrosti reći nešto novo, nešto lijepo, jer bi ona ismijavala moje riječi, moje osjećaje. Ipak je bila guja! Samo ipak je volim.“

Nije prošao ni dan, a da svakog jutra nije nosio svježi cvjetić iz vrta na njezinu grobnu ploču i tamo nijemo sjedio i buljio u  crni mramor. Jedno jutro, vračajući se kući na kućnom pragu nađe ostavljenu crnu malu macu. Jadno stvorenje bilo je izmrcvareno i pokislo od slina grabežljivih pasa.  Smilio se tom stvorenju i uzeo ga u ruke kao da je njegovo vlastito tek rođeno dijete izašlo maloprije iz utrobe. Tuga u njemu je zborila i on je poslušao njezin šapat. Dok je mačkicu držao u naručju privijenu uz grudi, glavom mu preleti misao na prošlost.  Sjetio se trenutka kada je isto tako njegova pokojna žena došla na prag prodavati pletene košare. Bila je promrzla i sirotica. Smilovao se i njoj i darova joj krov nad glavom i nesebičnu ljubav, ne sumnjajući u dobrotu tog nevinog i krhkog bića. Gledajući u crne oči mačke, vidio je u njima oči svoje žene i svu njezinu djevojačku ljepotu. Oči kao crni ugljen, kosa kao nježna i svilena kao svileni udovičin veo, a tijelo poput porculanske lutke. Prava je ljepotica bila njegova žena. I sada opet tako ranjen i opijen krhkim izgledom malog nejačeta kojeg je držao u naručju,  posegnuo je za  bobicom zabranjenog voća. Jednostavno nije shvaćao koliko će ga to koštati, kolike će muke ponovno imati. Bio je slijep. Nije ni sumnjao da će to bićence zariti kandže u njegovo srce i podrapati dušu po šavovima. Jednostavno je bio slijep. 

Prolazili su dani, mačka je postajala sve bliže njegovom srcu  i on ponovno osjeti iskru i žar u sebi te jednog divnog poslijepodneva kada se sunce već gasilo, a krijes noći najavljivao svoj tihi šapat poveo je svoju  mačku na grob pokojne supruge. Držao je mačku čvrsto u naručju, iako se strahovito počela koprcati kada se približavao grobnoj ploči. Mačka se sve više počela komešati, a starca zabrine to komešanje pa prekori mečku: „Za Boga Isusa! Što ti je!? Zašto me toliko bodeš svojim kandžama? Koji te je vrag spopao. Ovo je grob moje preminule drage. Budi mirna.“ Mačka je počela bijesno siktati i kesiti zube od bijesa. Starčevo naručje nije bilo dovoljno jako da spriječi sve to komešanje. Mačka se najedanput omaknu i pobježe. Starc se okrene za njom i nakani potrčati za  njom, ali se ipak predomisli. Okrene se prema grobu, klekne i pokajnički izgovara kao da se kaje: „Običajem ti mila moja brinut ću se za nju kao što sam i za tebe brinuo. Sam Bog mi je poslao to slatko stvorenje da umiri sve moje nemire. Draga moja neću te iznevjeriti. Dosta puta sam te uvodio u neugodne situacije i riječima trgao komadiće tvoje duše, ali obećajem... sada ću drugačije!“ Zamukne i poteku mu prve suze. Nastavlja gutajući vrele suze: „Nikada ti nisam pokazao dovoljno da te volim, ali sada sam spreman da ti to i dokažem. O mila moja izgledalo je kao da te nisam nikad volio, ali jesam svim srce i dušom. Znam da je to tebi bilo smiješno i zato sam se iskreno ljutio i nisam podnosio tvoj podrugljivi smijeh, ali sada razumijem. Bio je to smijeh radosti, a ja ga tada nisam razumio. Žao mi je zbog svega. Oprosti mi dušo, srce.“ 

Kod kuće je našao sve isprevrtano po kući. Poludio je. Bijes je titrao njegovim sljepoočicama. Nije mu bilo jasno što se događa, ali je slutio negdje duboko u sebi da je to napravila njegova mačka, crna mačka nemila. Krenuo je tragom isprevrtanog posuđa i naišao na ogavan prizor. Mačka je ležala u povećem loncu i doslovno žderala sadržaj tog lonca. Lizala je požudno jezikom rub lonca i samo mljackala i mljackala, kao da se nikada neće zasititi. Starac uzme pomahnitalo metlu i želi je udariti, ali ga spriječi  mačkino siktanje. Siktala je kao kakva zvijer i crnim očima gledala u njega kao da će nasrnuti na glavnu arteriju na njegovom vratu. Isprva se preplašio njezinog luđačkog pogleda, a onda njegovim bićem prođe esencija nježnosti. Kaže naglas: „TI si bila smo gladna mila moja. Trebao sam to znati. Evo dat ću ti još mlijeka. Nasiti se kako treba.“ Mačka je srkala mlijeko tako zvučno i sablasno ritmično da se starcu učinilo kao da vidi vraga koji pije krv svojoj ljudskoj žrtvi. 

Najgore su mu bile noći. Mačka je budno ležala kraj njega i buljila u njega da nije ni trepnula. Polagano se počeo bojati tih pogleda jer su izgledali sablasno. Postao je nemiran i po prvi puta je osjetio odbojnost prema toj mački. U bilo koje doba noći, kada bi se probudio, vidio bi njezin nepromjenjiv položaj i dvije zelene iskre u mraku kako ka neprestano promatraju kao da su se zalijepile za njegovo tijelo. Osjećao se ludim. Nije mogao zaspati, jer su ga sad počela daviti sjećanja na njegovu pokojnu dragu.  I nje se isto tako sablažnjavao kao i ove mačke. Prisjetio se jedne noći kada ju je našao kako sjedi kraj prozora i promatra ga  živinskim pogledom, pogledom koji hoće isisati svu njegovu krv i dušu iz tijela. Zadrhta od tih misli.  Pokuša otjerati mačku s kreveta, ali ona na svaku njegovu kretnju zasikti i iskesi zube. Starac se počeo jako pribojavati za svoj život. Pomislio je da ima veze s nečistim silama koje mu se osvećuju u ime njegove pokojne žene. Pomisli u sebi vrlo intimno: „Više neću misliti na nju. Ta žena me proganja i sad kad je mrtva. Koga boga ja sad tu žalim za njom, ionako nije nikada bila kako treba. Uvijek me je ismijavala i gledala kao da će me proždrijeti očima. Bio sam previše dobar prema njoj. Spasio sam je od ropstva sirotinje, a cijeli život me je ugnjetavala i mučila  svojim sotonskim osmijehom. Fuj! Mrzim je!“  I iznenadnom kretnjom bijesa zbaci mačku s kreveta. Mačka zasikta i nestane pod krevetom. Ujutro mačke nigdje nije  mogao naći. Kao da je u zemlju propala.  „ Ha i bolje je tako. Tko zna što je sve moglo biti“ Reče i uputi se u šetnju ulicom. Ali čim otvori vrata, pojavi se mačka pred vratima i bulji u njega.  Izbezumljen starac zaprijeti: „Gubi se! Što hoćeš!?“ I mačka se spremi za skok i skoči u njegovo naručje te se počinje maziti. Starac je premro od straha. Srce mu je lupalo. Drhtao je od straha.  Bio je u šoku i nije se mogao snaći. Imao je osjećaj ako da na njega skače golemi sibirski tigar koje će ga ozlijediti. Samome sebi izusti: „Prokleta bila! Što mi to radiš. Prokleto stvorenje.“ Želeći je ispustiti iz ruku, mačka zadire kandže u njegov pulover i bori se.  Opet je počela siktati. Starac ne znajući što bi učinio, ponese je sa sobom mrmljajući: „Hajde onda prokletnice! Ići ćeš sa mnom. Možda gdje nađem neki jarak da te tamo smjestim vraže.“  Duša i srce su mu poskakivali od bijesa dok ju je nosio. Nije mogao sam sebi objasniti što ga je to zadesilo, ali sa sigurnošću je znao da je to kazna za njegovo ponašanje. Vodio ga je čudan osjećaj da ga kažnjava duh njegove žene u tijelu mačke. Mogao je prepoznati svaki njezin pokret i kretnju. Dok je bila živa, prvo bi se dobro posvađala, a onda sljedećeg jutra je grlila starca s nadom da će joj oprostiti. Isto tako je i sada. Ništa se nije promijenilo. „Zlo je uvijek isto, samo su drugačiji oblici u kojima se pojavljuje.“ 

U šetnji sretne svojeg dobrog prijatelja. Starčev prijatelj ga je izdaleka prepoznao i pozdravljao ga: „Alberte! O Alberte! pa tebe je nemoguće vidjeti. Stalno si u kući, a vidim i nabavio si mačku!“ Na riječ „mačku“ mačka se počinje komešati u starčevu naručju i nakostriješi crnu dlaku. Albertov prijatelj ustukne i veli: „Ova je neka opaka mačka?! Gdje si je ipak našao? Usput čuo sam za tvoju ženu. Iskreno mi je žao.“ I pruži ruku no mačka ga opali šapom i podrapa na nekoliko mjesta.“  Starac stade prekoravati mačku, dok njegov prijatelj u čudu ustukne: „Ova je sva vražja!“ Starac pokuša izgladiti situaciju: „Hah eto očito joj nije drago. Ne znam ali nije navikla na ljude. Našao sam je kućnome pragu i udomio. Smililo mi se bićence.“ Prijatelj podrugljivo prozbori: „S oproštenjem prijatelju! I prvi puta si udomio vraga, nemoj si dopustiti još jednu takvu pogrešku.“ Mačka se nakostriješi i počinje glasno siktati.  Albert je zbaci iz ruku i mačka nestane u ulici. Starac se započinje jadati, jer mu to bijaše jedina prilika da ima kome izreći svoje jade i muke: „Znaš dragi moj možda imaš pravo. Što ako je u toj mački moja žena.“ Prijatelj se bahato nasmije i kroz smijeh dobaci: „Ma svašta! Ja sam se samo šalio kad rekoh da paziš što udomljuješ. Mačka je očito slabe volje. Znaš da su mačke tvrdoglave.“ No Albert ne gubi vrijeme: „Slušaj znam da će to izgledati ludo, ali mačka izvodi iste one stvari kao i moja žena. Prvo me izaziva na otvorenu svađu, a onda kada puknem i poludim od bijesa, onda mi se umiljava. da znaš samo kako me je jedne noći gledala. Mislio sam da će me zaklati u krevetu. Znaš samo koliko sam strepio kada me sam našao ženu po noći kako me promatra. Bojao sam se za život. Zato ti kažem u ovoj mački je njezina duša. Neka sam proklet da je tako.“ Prijatelj isto tako sredovječni muškarac, koju godinu stariji od Alberta, se uozbilji i demantira sve što je maloprije rečeno: „Slušaj. Da te dovoljno ne poznajem rekao bih da si lud, ali ti samo osamljen i potišten. Proći će to, ali će trebati vremena. Znam da ti nije bilo bajno sa ženom. Imali ste mnoge probleme. Ali ne možeš govoriti takve gluposti. To je totalno besmisleno. Kakva duša, kakva mačka i osveta. Zbog svojeg emocionalnog stanja i emocionalne ranjivosti umišljaš dragi moj da je ta mačka tvoja žena. Tis i dobar čovjek i razumijem te da želiš pomagati drugima, ali nisi trebao trčati pred rudo. JA ti ne znam kako pomoći, li ako što trebaš nazovi me. I da malo više izlazi i sve će biti dobro.“ Albert zamišljen tim riječima prozbori: „Ali što ako nisam bio pravedan prema njoj sve te godine pa je sada došla da joj to nadoknadim.“ Sredovječni gospodin opet ponovi: „Rekao sam ti previše umišljaš i to je sve. Ajde ako bilo što zatrebaš nazovi. Znaš gdje se nalazim.“ Od trenutka kada su se rastavili i svaki otišao na svoju stranu, ubogi Albert je neprestano razmišljao: „Zar je moja žena bila opsjednuta vragom da se bacila baš pod vlak? Zar ju je on na to natjerao na takvu bolnu smrt? Ili je željela da mi nabije grižnju savjest na nos? Sve mi to izgleda doista neprirodno i čudno. Zašto je smrt moral abiti tako bolna, a ne kao kod ostalih nježna kao san?“ 

Razmišljanja su ga odvela kući gdje je našao ponovno nered. Bio je ljut i frustriran svim tim razbacanim stvarima i prevrnutim hladnjakom, dovučenim nasred kuhinje. Vikao je iz sveg glasa: „ O prokleta pokoro što me kazniš! Što mi to radiš u životu!? Zašto me toliko mučiš i ponižavaš!“ Ali ustukne kada vidje krvave otiske na kuhinjskom podu. Na linoleumu su ostavljeni krvavi tragovi pomalo nalik na ljudski, a pomalo na životinjski. Bojao se napraviti korak naprijed. Nije znao što ga čeka. No ugleda prevrnuti hladnjak nasred kuhinje i pomisli: „Ovo nije mogla napraviti obična mačka. Ovo je nešto veće  i opasnije! Možda je sam vrag došao u ovu kuću!“ Srce mu je tako tuklo da nije mogao čuti svoje misli. Pokušavao je davati plućima zraka, ali osjeti kako ga ga strah guši. Nije mogao povući dovoljno zraka u sebe. Vrtjelo mu se od uzbuđenja, a onda začu strahovite krike iz sobe. Zvučalo je kao ljudski glas, kao glas žrtve koja skapava pod nožem neprijatelja.  zvuk je dopirao iz susjedne spavaće sobe. Nećkao se da li treba ući ili pobjeći k susjedu i pozvati pomoć, ali što da kaže da je vrag u njegovoj kući ili još bolje koljač. Pa ljudi mu ne bi vjerovali, nitko ne vjeruje u takve gluposti. Ovdašnji ljudi su navikli samo na prijavu pljačke. Svi bi mu se smijali pa čak i državni redari. Nije toliko lud da sada ide nekuda ionako ga već smatraju ukletim otkako je njegova žena presudila o ishodu života pod tračnicama vlaka. Uđe u sobu i stane zaprepašten. Molio je boga da se ne onesvijesti u tom trenutku, jer će ga u suprotnom golema zvijer, veća od sibirskog tigra proždrijeti u jedna mah. Pred sobom je vidio golemu zvijer veličine čovjeka, olinjale dlake, kao kada psu ili mački počinje ispadati dlaka. Krv je šištala na sve strane, a sablasni se zvuci odbijali od svih strana zidova. Bračni krevet je bio u potpunosti zdrobljen. Zvijer ga je slomila svojom težinom i nezgrapnim udovima. Starac se skamenio na mjestu. U glasnim kricima je zamijetio kako zvijer zaziva njegovo ime i proklinje da ostane tu. No starac ipak odluči bježati i vrati se u kuhinju. Srce mu je htjelo iskočiti iz grudi, a tijelom su mu prolazili mravi. Odjednom na ulaznim vratim začuje zvono. To dade nade i olakšanja trenutačnom njegovom stanju. Otrči do vrata i otvori ih. Pred vratima se pojavi već poznato lice poštara. Starac se sav previje od veselja. Došavši do zraka čvrsto prime poštara za kragnu kaputa i počinje govoriti posljednjim snagama: „Morate mi pomoći!! U kući je zvijer i moramo pobjeći! Molim Vas slušajte me...“ I primijeti u poštarovim očima strah i bojazan. Poštar počinje strahovito vikati i dohvate ga dugi udovi. Starac se okrene i zamijeti iza sebe divlju i razuzdanu zvijer. Zvijer zabada gigantske kandže u poštara i počinje ga živog proždirati i gutati  kao što zmija guta miševe, odvajajući kožu i meso od svojih čeljusti. Starac više ne mogaše izdržati i izgubi svijest. ¸

Probudilo ga je nježno draganje po licu. Dok je otvorio oči, pred nosom mu se pojavi slika žene, žene koju je volio, one iste žene  noć prije nego se bacila pod vlak. Bio je užasnut. Mislio je da sanja, ali se trgne i čvrsto je uhvati za ruku. Dok je dolazio k sebi držeći njenu ruku čvrsto zaglavljen u  svojoj, ona mu se obrati s nekoliko riječi: „ Moramo brzo pobjeći, prije nego nas nađu. Moramo pobjeći na sveto tlo. Tamo nam neće moći nauditi.“ Starac užasnut prozbori: „Ovo nije stvarno!! Ovo je nemoguće! Što si mi to napravila. Gdje je onaj jadni poštar!?!? Gdje je zvijer!?“ Njegova žena ili barem samo preslika njegove žene kako je pomislio, ga podigne i zaprijeti: „Ako hoćeš živjeti dođi sam mnom!!“

Pobjegli su na groblje, jer je njegova žena vjerovala da im na svetom tlu nitko ništa ne može. Imala je vjeru u nadu za njih dvoje, vjeru koja će ih osloboditi napasnika s kojima je ona okužila njihov zajednički život. Stigavši na groblje, starac sjedne na ženin grob i pokušava doći do zraka. Za to vrijeme žena ogledava prostor koji ih okružuje, ne bi li zamijetila prijeteće poglede njenih gorkih neprijatelja. Na to započe objašnjavati starcu o čemu je riječ: „Prvo te molim da me ne prekidaš i slušaš, jer ne znam koliko vremena još imamo.“ Starac odbrusi: „Vremena do čega i tko si ti uopće!? Što radiš u tijelu moje žene?!“ Stanka i tišina ispuni prostor između njih. Žena ga je upijala svojim očima iz kojih su potekle suze. Kroz suze pokuša objasniti u što je uvela ovu nevinu dušu starca: „Žao mi je za svu muku i sramotu koju sam ti nanijela sve ove godine života. Sramit ćeš se kada saznaš tko sam zapravo ja. Udomio si ubogo djevojče, siroticu koja je prodavala cekere i pletene košare po tuđim pragovima i učinio joj nešto najljepše u životu. Volio si me, a ja sam bila umet tvoje duše. Ja sam prava guja kako si rekao jedanput u našoj svađi.“ Starac se smrknu i malo zamisli nad tim riječima. Počeo je prepoznavati ženinu dušu. Nije se mogao svladati a da ne kaže: „Kako je to uopće moguće!? Ti si ovdje, a grob ti je tamo!? Zbunjen sam!“ Pogleda ga tako milim i radosnim pogledom kako ga godinama već nije gledala te prozbori: „Dragi moj mužu sve je moguće. Tvoja draga nije od krvi i mesa kao što si ti. Tvoja draga je od krvi demonske. Da preziri me koliko hoćeš ali je tako. Pod krov svoje kuće si doveo samoga vraga,  vražju nevjestu.“ Starac zabezeknut sluša i ne vjeruje svojim ušima. Žena nastavlja svoju najtežu ispovijed: „Teško mi je ovo priznati, ali ja sam demon koji se posljednjom snagom svojega duha uspio izboriti za slobodu i ljubav. Da! Živjela sam u podzemlju i isplivala na površinu. Ja sam potomak palog anđela, ali uspjela sam podrezati krila sramote i proživjeti život kao čovjek.  Izdala sam svojeg gospodara da bih mogla živjeti s tobom. Otkad sam te ugledala, zavoljela sam te. Svidio si mi se na prvi pogled. Zaželjela sam se zajedničkog života s tobom, čovjekom koji ćeš me voljeti. Željela sam osjetiti snagu ljubavi, ali sam sada osjetila njezinu cijenu. U paklu sam se nagledala svakojakih duša, ali nijedna nije bila poput tvoje. Zato sam se i pojavila pred tvojim pragom. Voljela sam te srcem i preostatkom žive duše. A ti si ispunio moje snove. Borila sam se sa svojom demonskom naravi cijelo vrijeme i zato mi je žao što sam izazivala sve one svađe i jaz između nas. Žao mi je što ti nisam prije to rekla, ali bojala sam se da ćeš me ostaviti. Voljela sam te cijelim biće. Provela sam noći sjedeći na krevetu i gledajući u tebe. Divila sam se tvojoj dobroti i izvoru iz kojeg izvire dobrota.  Mrcvarila sam te cijeli život i sada mi je iskreno žao što sam se zaljubila u tebe.  Namučila sam te dosta.“

Starac protrlja oči od suza i utješi svoju ženu: „Ljubav nema cijene mila moja. Da si mi barem to prije rekla bilo bi nam oboje lakše. Najmilija moja, cvijete moj što se s tobom dogodilo? Zašto si se bacila na hladni metal tračnica?“ Odgovori silovito brzo: „ To nisam bila ja! Oni su došli po mene. Sluge Nečastivoga su došli po mene i kaznili me! Ali ja sam se ponovno vratila u obliku mačke po tebe jer su mi zaprijetili da će te uzeti meni i mučiti u najgorim mukama. Nisam mogla dopustiti da mi te oduzmu i mrcvare. Volim te znaš to! Zato sam neprimjetno (da me ne prepoznaju one životinje) došla ponovno na ovaj svijet i poznavajući tebe znala da ćeš udomiti jadno mače. I ti si to učinio. Tada mi je trebalo vremena da se ponovno vratim u ovaj oblik čovjeka.“  Starac radoznalo upita: „A zašto si ubila poštara!? Gdje je on? Je li dobro!?“ „Mili moj!“ Uzdahne i nastavi:“ Taj poštar je bio jedan od njih. Došao je po mene. Pojela sam ga, a ujedno mi je trebalo esencije da ponovno vratim svoj stari oblik. Eto. Sad se ovdje skrivamo na svetom tlu na koji se neće usuditi kročiti noga bilo kojeg bezbožnika.“ Starac se tupo zagleda u ploču groba i bulji. Njegova žena ga zagrli i prošapće u uho: „Još uvijek te volim.“ Starac se nasmije i pogleda je u lice. Nije mogao vjerovati da se sve to događa. Upita je: „I što ćemo sada?“ Odgovori gotovo šaptom: „Počekat ćemo još koji trenutak, a onda pobjeći negdje daleko i započeti novi život, jer smo ga i zaslužili.“ Albert se nasmije i poljubi je najnježnijim poljupcem. 

Nedugo zatim dok su izmjenjivali nježnosti, starac zamijeti da se grobna ploča počela nadimati, kao da nešto iz nje želi zaći. Oboje ustanu i stanu u stranu promatrajući što će iz toga proizaći. Starčeva žena stane pred njega da ga zaštiti jer je  slutila što bi se moglo zbiti za koji trenutak. Grobna ploča se počela savijati u svim smjerovima i izdizati prema gore. Po kipovima pozlaćenih anđela, počele su plaziti crne zmije s užarenim očima. Nadimljuća ploča je formirala duge udove, trup i  glavu prepunu igličastih zubiju poput ralja morskog psa. Albertova žena zavikne:“ Bježmo!!“ Ali ih presretne  i okruži zemljani prsten koji se ovija oko njih. Grobna ploča je oživjela i postal savršeno gipka kao guma. Starac se sablažnjavao gledajući najgori lik kojeg je ikada mogao vidjeti svojim očima, golemu hrpu kamenja i zemlje, s procjepom na vrhu i golemim zubima. Dugi udovi su počeli omatati njegova tijela i povlačiti ih prema mjestu gdje je dosad bio grob. Starčeva žena pobijeđena dugim udovima zajauče: „Prokletnici! Ovo je sveto tlo! Kako ste samo mogli...kako ste uspjeli ući na sveto tlo!“ I iz ustiju joj prsne krv zbog prevelikog stiska. Starac nije mogao doći do zraka, ali je u njem drhtalo srce koje je u ovom položaju bilo potpuno beskorisno da spasi svoju dragu. Po dugačkim udovima od blata i kamenja, plazile su dvije crne zmije. Jedna od njih progovori ženi: „I među anđelima nebeskim ima vragova draga moja.“ I ugrize je za vrat smrtonosnim otrovom. Druga zmija je već usmrtila nemoćnog starca, dok je njegova žena još uvijek disala i borila se  s nemani iako bezuspješno.